54.156.37.174 US
 

Što možemo i moramo naučiti od Novog Zelanda?

Piše: T.L.P.
ponedjeljak, 16.4.2018. 21:48
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: 123rf

RAST ovlasti vlade moderni je fenomen. Može li se ta situacija zaustaviti ili čak preokrenuti? Odgovor je da, no to zahtijeva velike razine transparentnosti i odgovornost za loše odluke, piše bivši novozelandski parlamentarni zastupnik i ministar Maurice P. McTigue za Imprimis.

U nastavku donosimo najbitnije dijelove njegova predavanja iz 2004. godine u kojem govori o reformama koje je Novi Zeland proveo sredinom '80-ih godina.

>Kako su uspjeli: Novi Zeland je prije 40 godina izgledao kao Hrvatska, a onda su smanjili javni sektor i poreze

Od 1850-ih pa do dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, udio potrošnje vlade u BDP-u industrijaliziranih gospodarstava u svijetu iznosio je oko šest posto. Otad je taj udio u BDP-u nekih zemalja porastao na 35 do 40 posto.

Diljem svijeta danas uočavamo tihu revoluciju u načinu kako ljudi shvaćaju odgovornost vlade. Ljudi se danas pitaju koja je javna korist od potrošnje sredstava. To se pitanje oduvijek postavlja u poduzetništvu, a ono je i temelj uspješnih reformi na Novom Zelandu.

Novi Zeland je prema dohotku po glavi stanovnika prije kasnih 1950-ih bio treća država svijeta, nakon SAD-a i Kanade. Do 1984. godine, dohodak po stanovniku potonuo je na 27. mjesto, stopa nezaposlenosti iznosila je 11,6 posto, dug je iznosio 65 posto BDP-a, a kreditni rejting društva neprestano se srozavao.

Potrošnja vlade iznosila je 44 posto BDP-a, investicijski kapital postojao je u golemim količinama, a kontrola i mikromenadžment vlade bili su prisutni na svim razinama gospodarstva.

Vlada je kontrolirala razmjenu valute, inozemnu trgovinu, uvoz, cijene svih dobara i usluga te visinu plaća. U razne industrije ulagale su se goleme količine poticaja, a mladi su masovno bježali iz zemlje.

Potrošnja i porezi

Reformatorska vlada 1984. godine identificirala je tri glavna problema: pretjeranu potrošnju, pretjerano oporezivanje i pretjerane ovlasti vlade.

Prvi korak u rješavanju tih problema bio je izračun vrijednosti koja se dobiva za utrošeni novac. Imajući to na umu, novozelandska vlada počela je sa čelnicima vladinih agencija potpisivati ugovore o kupoprodaji, u kojima je jasno definirano što se očekuje u zamjenu za utrošeni novac.

Čelnici vladinih agencija počeli su se birati na temelju globalne potrage za kadrovima, na određeno vrijeme od pet godina, a smijenjeni su mogli biti samo na temelju loših rezultata. Time su postali poput izvršnih direktora - morali su se pobrinuti da oni i njihovi podređeni postižu jasno definirane ciljeve.

Novozelandska vlada je potom od svake agencije kupila savjete o politikama za postizanje određenih ciljeva, primjerice smanjenja broja beskućnika. Pritom cilj nije bio pokriti što veći broj ljudi programima socijalne skrbi, nego ih skinuti sa socijalne skrbi i osposobiti za samostalan život.

Vlada je agencijama postavila pitanje o tome rade li ono što bi trebale raditi te ih nagnala da eliminiraju one poslove koji nisu odgovornost vlade. Zatim se postavilo pitanje trebaju li to plaćati porezni obveznici, korisnici programa, potrošači ili industrija.

Porezni obveznici često subvencioniraju stvari od kojih nemaju koristi. Ako se troškovi usluge ne naplaćuju njezinim stvarnim korisnicima, to dovodi do pretjerane upotrebe i pada vrijednosti te usluge.

Smanjenje broja državnih službenika

Reformom je broj zaposlenika novozelandskog Ministarstva prijevoza smanjen s 5600 na 53, a uprava šuma je sa 17.000 zaposlenika pala na njih 17. Jedini zaposlenik Ministarstva radova - koje je dotad zapošljavalo 28.000 ljudi - ostao je ministar.

To nije značilo da su svi ti ljudi izgubili posao, jer potrebe za njim nije nestalo. Jednostavno ih je prestala zapošljavati vlada, a rezultat je bilo višestruko povećanje njihove plaće i produktivnost.
Novi Zeland je privatizirao telekomunikacije, zrakoplovstvo, navodnjavanje, računalne usluge, osiguravajuća društva, banke, željeznice, autobuse, hotele i mnoge druge sektore, jer nisu spadali pod poslove vlade.

Privatizacijom je porasla produktivnost i smanjila se cijena usluga, što je značilo velik dobitak za gospodarstvo. Preostale agencije ustrojene su kao profitne tvrtke koje moraju plaćati porez i ne mogu primati ulaganja od vlade.

Preustrojene agencije počele su stvarati godišnju dobit od jedne milijarde dolara od prihoda i poreza. Broj vladinih činovnika smanjen je za 66 posto, a udio vlade u BDP-u sa 44 na 27 posto.

Novi Zeland ostvario je proračunski suficit, a usvojena je politika da se taj novac mora odmah utrošiti. Većina suficita utrošena je na otplatu javnog duga, koji je sa 63 posto BDP-a pao na 17 posto.

Ostatak suficita iskorišten je za smanjenje poreza. Porez na dohodak srezan je upola, a rezultat je bio 20-postotni porast prihoda države.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Subvencije, obrazovanje i konkurentnost

Glavni problem po pitanju subvencija je da one ljude čine ovisnima, a ovisni ljudi nisu inovativni i kreativni. Tako su novozelandski ovčari 1984. godine 44 posto svojeg dohotka dobivali u obliku vladinih poticaja, a cijena njihove janjetine na međunarodnom tržištu iznosila je 12,50 dolara po janjetu.

Vlada je unutar jedne godine ukinula sve poticaje za ovčarstvo. Ovčari su bili nezadovoljni, no to ih je nagnalo da donesu plan kako bi podigli cijenu svojeg proizvoda na tržištu. To je značilo proizvodnju potpuno različitog proizvoda, uvođenje novih metoda prerade te plasman na druga tržišta. 

Tako je do 1989. godine cijena novozelandskog janjeta porasla na 30 dolara, 1991. godina na 42 dolara, a 1999. godine iznosila je 115 dolara. Drugim riječima, novozelandski ovčari izašli su na tržište i pronašli ljude koji su bili voljni platiti više za njihov proizvod.

Mnogi su predviđali da će povlačenje državnih poticaja rezultirati masovnim egzodusom s Novog Zelanda, no to se nije dogodilo. Također, obiteljska poljoprivredna gospodarstva nisu zamijenile velike korporacije, nego upravo suprotno.

Obrazovni sustav Novog Zelanda sredinom 1980-ih godina bio je ispod međunarodnog prosjeka, unatoč velikim ulaganjima u obrazovanje. Vlada je u svrhu revizije obrazovnog sustava angažirala međunarodne savjetnike, koji su utvrdili da administrativni troškovi gutaju 70 posto svakog uloženog dolara.

Novi Zeland je stoga ukinuo vladine odbore za obrazovanje, a škole su stavljene pod nadzor upravnih odbora biranih od strane roditelja. Svakoj školi dodijeljena su nepovratna sredstva prema broju učenika, a roditelji dobili mogućnost izbora u koju školu žele upisati svoje dijete.

Privatne škole počele su se financirati na isti način kao i javne. Predviđao se masovni bijeg učenika u privatne škole zbog njihova boljeg akademskog rejtinga, no to se nije dogodilo.

Razlike među javnim i privatnim školama nestale su unutar dvije godine. Učitelji su, naime, shvatili da će, ako izgube učenike, izgubiti i posao. Postotak učenika u javnim školama porastao je, a Novi Zeland je danas po razini obrazovnih dostignuća daleko iznad svjetskog prosjeka.

Mnogi u javnom sektoru danas ne shvaćaju da je konkurentnost postala globalna. Jedini način zadržavanja poduzeća u zemlji je stvaranje najbolje poslovne klime. Zanimljiv je primjer Irske, koja je 2002. godine smanjila porez na korporacije sa 48 na 12 posto, zbog čega je posao počeo pritjecati u zemlju.

To je naišlo na oštre kritike od strane Europske unije, osobito Francuske. Taj su potez proglasili diskriminacijskim, s čime se složila i Irska: porez za korporacije snizila je na 10 posto, koliko iznosi i porez za građane.

Vlada Novog Zelanda je pak zaključila da se porezni sustav ne bi trebao baviti socijalnim uslugama i mijenjanjem potrošačkog ponašanja.

Najviši porez na dohodak smanjen je sa 66 na 33 posto, a najniži s 38 na 19 posto. Jedini zadržani porez je porez na potrošnju i iznosi 10 posto. Suprotno očekivanjima, reforma poreznog sustava dovela je do 20-postotnog porasta u razini prikupljenog poreza.

Niži porezi značili su da ih veći broj ljudi plaća dobrovoljno te je manje onih koji plaćaju skupe odvjetnike kako bi pronašli rupe u zakonu. Isti je slučaj u svakoj drugoj državi koja je snizila porezne stope.

Što se tiče propisa, novozelandska vlada odbacila je stare i donijela potpuno nove zakone, čiji je cilj procvat industrije.

Drugačije razmišljanje

Novi Zeland je svoje probleme riješio promjenom razmišljanja o vladi i državi. Tako su jeleni od pošasti koju je vlada sustavno uništavala pretvoreni u životinju za uzgoj, pa Novi Zeland sada opskrbljuje 40 posto svjetskog tržišta srnetine.

Vlada je također ukinula obvezu produljenja valjanosti vozačkih dozvola jer se pokazalo da pristojbe za produljenje nisu pokrivale ukupne troškove produljenja. Budući da produljenje nije dokaz vozačke sposobnosti, vozačka dozvola na Novom Zelandu sada vrijedi do 74. godine života.

U SAD-u se također događaju pozitivni pomaci. Tako je još 1993. godine Kongres usvojio zakon koji vladu obvezuje da donese strateški plan i godišnje izvješćuje o svojim postignućima.

U drugu ruku, u SAD-u je početkom prošlog desetljeća postojalo gotovo 200 federalnih programa za nezaposlene u vrijednosti 8,4 milijardi dolara. Međutim, da je isti iznos uložen u tri najdjelotvornija programa, to bi stvorilo gotovo sedam puta više radnih mjesta.

Novi način razmišljanja o vladama i državnom sektoru mora u sustav ugraditi sankcije za administracije koje su odgovorne za neuspjeh u upravljanju novcem poreznih obveznika, zaključuje McTigue za Imprimis.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije