Što se događa s realnim plaćama u Hrvatskoj?
Foto: Ilustracija
ŠTO JE KRIZA? Kriza je onaj period u kojem postaju vidljive glavne proturječnosti kapitalizma, koje se tada poništavaju. Neodrživost ovih proturječnosti vodi s vremenom u kapitalističke krize koje onda poprimaju razne oblike, a najočigledniji je oblik financijske krize.
Društveni karakter proizvodnje (rada) i privatni karakter prisvajanja plodova tog rada, isisavanje sve većeg profita osiromašenjem njegovog jedinog stvaratelja – radnika, kupovna moć koja nije adekvatna realnom stanju stvari (pa se razlika pokriva zaduživanjem), proizvodnja radi profita, a ne radi potreba društva, povećanje dobne granice za mirovine u vrijeme rasta produktivnosti rada, povećanje jaza između plaća radnika i plaća kapitalista, povećanje jaza između plaća radnika i dobiti kapitalista, povećanje jaza između nominalnih i realnih plaća itd. – sve su to proturječnosti kapitalizma kao sistema uopće, a time i proturječnosti hrvatskog kapitalizma.
Ipak, najveći dio ekonomske znanosti ne bavi se načelnim, sistemskim proturječnostima kapitalizma, nego njegove pojave uzimaju za mjerodavne i na temelju njih daju ove ili one dijagnoze, ove ili one prognoze. Tako se, na primjer, odnos nominalnih i realnih plaća uzima površno u tom smislu da se samo konstatira kretanje tog odnosa i onda izvlače zaključci da treba povećati konkurentnost poduzetnika koja će onda dovesti do novih zapošljavanja i proizvodnje, rasta realnih plaća i poboljšanja životnog standarda. Ovo je tim više zabrinjavajuće što i neki sindikalisti kretanje realnih plaća povezuju sa sposobnostima pojedinih poduzetnika. Na taj način odnos nominalnih i realnih plaća nije stvar samog kapitalizma, nego je stvar stupnja sposobnosti poduzetnika!
Kretanje nominalnih bruto i neto plaća 2005. – 2012.
A to je vrlo varljiv zaključak, baš zato što je naizgled točan. Naime, u tablici se mogu vidjeti indeksi nominalnih neto i bruto plaća iz vremena prije krize i za vrijeme krize. Nominalne plaće imaju stalni rast, pa je tako neto plaća iz 2012. bila za otprilike četvrtinu veća od plaće iz 2005. Slično vrijedi i za bruto plaću koja je imala nešto veći rast zbog toga što su se posljednjih godina mijenjali porezi na dohodak i doprinosi. Ovdje može uskočiti neki zagovornik kapitala ili 'pravog', neoliberalnog kapitalizma i ustanoviti da ova kretanja idu na ruku njegovoj tvrdnji o velikom utjecaju države. I zaista, bruto plaća raste brže od neto plaće, što znači da država uzima sve veći dio. U isto vrijeme, poslodavci se žale upravo na bruto plaće. No vidjet će se dalje u tekstu da je stvar malo kompleksnija.
Kretanje realnih neto i bruto plaća 2005. – 2012.
Razlika između nominalne i realne plaće jest razlika između onoga što radnik dobije u obliku novca i onoga što za taj novac može kupiti. Drugim riječima, realna plaća je nominalna plaća korigirana za inflaciju. Otuda slijedi da inflacija može poništiti porast nominalne plaće, a da ga deflacija može uvećati.
U ovoj tablici treba primijetiti da je realna plaća rasla sve do krize, kada je ona počela padati. Najveći pad realna neto plaća ostvarila je u 2012. u odnosu na godinu ranije. Na bruto plaću se odnosilo i zalaganje ove vlade da izađe u susret poslodavcima sa smanjenem doprinosa za zdravstvo, a koje je ubrzo morala poništiti zbog prevelikih gubitaka u zdravstvu i zbog male učinkovitosti na 'konkurentnost' poslodavaca.
Rast, a potom i pad realnih plaća većina ekonomista u suštini objašnjava time što u prvom slučaju dolazi do gospodarskog rasta, a u drugom do gospodarskog pada. Gospodarski rast označava povoljnu situaciju u realnom sektoru, dakle otvaranje novih radnih mjesta, porast nominalnih plaća koji je veći od inflacije što znači porast realnih plaća. Na taj način životni standard radnika raste u vremenima gospodarskog rasta.
S druge strane, kriza označava gospodarski pad što ima sljedeće posljedice: nepovoljnu situaciju u realnom sektoru, pad dobiti, zatvaranje dijela radnih mjesta, odnosno optuštanje radnika, smanjenje nominalnih plaća što onda znači pad životnog standarda radnika.
Pomoću ovih nekoliko rečenica može se opisati tipična dijagnoza ekonomista. Oni samo konstatiraju ono što je očigledno i zbog toga se nekome tko bolje razmisli, ove rečenice čine suviše prostim. Kada ekonomisti kažu da realna plaća pada jer je gospodarstvo pada – oni zapravo nisu rekli ništa, osim što su utvrdili vezu između dva brojčana pokazatelja. Stoga nije ni čudno da neki sindikalisti, koji bi trebali braniti interese radnika i ukazivati na osnovne nepomirljivosti interesa rada i kapitala, izjavljuju da se pad realnih plaća događa zato što su neki poslodavci previše neposobni i samo znaju davati otkaze.
Suština jaza nominalnih i realnih plaća
Kao što je rečeno, u krizi izbijaju glavne proturječnosti i procesi koji su se prije odvijali neprimjetno, danas postaju vidljivi. Za kapitalista sve počinje od odnosa prema radniku i cijeni njegove radne snage – radničkoj plaći. Ona mu najviše određuje poslovnu budućnost, tržišni udio, stopu profita itd., zato on prema plaći radnika konstruira posebnu strategiju. Kapitalist dobro zna razliku između nominalne i realne plaće i u velikoj je prednosti u odnosu na radnika što naravno i iskorištava. Naime, on plaća radnu snagu u nominalnim vrijednostima, ali i on svojoj robi određuje cijene. Ovo treba shvatiti uvjetno budući da nije svaki kapitalist monopolist pa da može samostalno određivati cijene. Želi se reći da je kapitalist upućen u cijene ostalih roba jer je to jedan od načina kako se on snalazi na tržištu. Cijena određene robe uvijek će biti veća za onaj porast nominalne plaće radnike, osim ako se kapitalist želi odreći profita – što se ne događa često.
S druge strane, ova veza između nominalne i realne plaće radniku nije u potpunosti poznata. On nju upoznaje tek na kraju mjeseca i to uz pomno praćenje potrošačkih cijena životnih potrepština (hrana, piće, stanovanje, obuća, odjeća, režije...). Drugim riječima, dok kapitalist zna unaprijed (budući da vrlo lako može podijeliti cijenu određenih roba s plaćama koje daje svojim radnicima) da će realna plaća zaostajati za nominalnom, radnik ovo saznaje tek iskustvom, potrošnjom, odnosno naknadno i to samo djelomično.
Ovakva objektivna okolnost omogućuje kapitalu da usprkos povećanju radničkih plaća ne dovodi u pitanje profit. Naravno, ovaj proces nije vječit zbog stalnih kriza, ali ovdje je riječ u pretkriznom radoblju.
Kako postaju vidljivi ovi procesu za vrijeme kriza? U prvom obliku što kapital zahtijeva, silom ili milom, revidiranje ugovora o radu, odnosno strategije i politike plaća. Njega u tom slučaju podržavaju i objektivne okolnosti jer se odjednom na zavodima za zapošljavanje nalaze mase nezaposlenih radnika i time stvaraju pritisak na plaće preostalih zaposlenih radnika. On pronalazi bezbroj načina koji se svode na dva međusobno usko povezana procesa: rušenje cijene radne snage do one granice isplativosti pokretanja poslovnog ciklusa i poništenje onih ustupaka danih radu u razdoblju prije krize.
Najlakše za kapital jest automatsko smanjenje nominalnih plaća, ali to ujedno znači i najteži potez zbog pravne dimenzije i moguće pobune radnika. Ovo je puno lakše za ostvariti tamo gdje radnici nisu nimalo organizirani u sindikate, a recepti za to su maštoviti. Najpoznatiji je onaj u kojem su radnici součeni s izborom smanjenja plaća ili otkaza.
Ovdje ulazi država, ali ne na način kako to misle zastupnici kapitala. Hrvatska vlada ovdje dokazuje da nije svemoćna i da podložnički provodi politiku koju joj diktira kapital. Ona snažno podupire poslodavce u njihovoj namjeri rušenja cijene radne snage koliko je to u njezinoj moći. Tako su cijene struje, grijanja i sl. gdje država ima monopol znatno porasle što je dakako utjecalo na pad realne plaće radnika. Guranje promjene zakona o radu i mirovinama samo je drugi oblik tog djelovanja.
I treba shvatiti da se veći dio ovih promjena odvija u tišini, bez najave, kako bi rezultat bio što bolji, a on je prikazan na grafikonu:
Izvor: HNB
Kao što se može vidjeti, osim pada realne plaće, pala je i nominalna, prema podacima koje imaju nezavisni hrvatski sindikati bruto plaća za veljaču 2013. bila je 7 863 kn, a za veljaču 2014. 7 809 kn; dok je neto plaća bila 5 447 kn pa onda 5 427 kn. Smanjenje je očigledno!
Međutim, u posljednje vrijeme javlja se problem deflacije, odnosno pad cijena (inflacija koja iznosi nešto iznad nule već je na granici deflacije). Deflacija je po mnogočemu nepovoljnija jer poslodavcima ruši cijene, a time i profite. Posljedično se smanjuju porezni prihodi što dodatno otežava stabilizaciju javnog duga i uopće komplicira čitavu privrednu situaciju. No za radnike je to dobra vijest, budući da im raste realna plaća, ali samo kratkoročno budući da im prijeti otkaz zbog lošeg poslovanja poslodavaca.
I baš se na ovom primjeru može vidjeti utjecaj hrvatske vlade. Već nekoliko godina je dio ekonomista upozoravao da je pravi problem deflacija, a ne inflacija i da su potrebne mjere za njegovo rješenje. Ali njih nitko nije uzimao za ozbiljno, a vladu je iznenadila najava deflacije (prema HNB-u godišnja inflacije u ožujku bila je -0.4%). Sada se čovjek pita: nije li u opisu posla jedne tako 'utjecajne', 'intervencionističke' vlade, kako joj protivnici tepaju, da u detalje zna privredne probleme kako bi na vrijeme mogla intervenirati? Da se na vrijeme organizira i da njena koordinacija privrednih procesa bude sveobuhvatna, promišljena i učinkovita?
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati