Foto: Tomislav Krišto / Cropix
KADA vidite koliko je drame proizašlo iz zatvaranja Tvornice kulture, morate se zapitati kako klupska scena uopće opstaje u ostatku svijeta. Na livadama? Možete se okladiti da oko svakog kluba, koji se ne nalazi na periferiji nekog većeg grada, živi na tisuće umirovljenika, parova s malom djecom ili uobičajenih čangrizavih prdonja koji vole stvarati probleme samo zato jer "povampirena mladež divlja ulicama".
Dakle, ti ljudi nekako moraju preživjeti "bogati noćni život" i u ovom se trenutku valja zapitati što iz stranih iskustava možemo naučiti i kako se veliki gradovi nose sa svojim "glazbenim zagađenjem".
Zatvorite Tvornicu, otvorite Konzum
Nije dovoljno reći "tko vas jebe, hoćemo koncerte" jer ako nikada niste imali klub u susjedstvu, vjerojatno ne znate što to znači, ali isto tako, ubiti dio zagrebačkog noćnog života samo zato jer vam se ne da razmišljati o alternativnoj glazbi i alternativnim rješenjima, neoprostiv je potez.
Iako zvuči kao idealizam bez premca, kulturni život svakog hrvatskog grada trebao bi biti u interesu nadležnih institucija pa ako nemilosrdni klubovi i podivljala mladež koja tobože žeđa za babinim negodovanjem, plačem probuđenog djeteta i krikom nervoznog susjeda koji s rupičastom potkošuljom urla s prozora, uistinu predstavljaju nerješiv problem, pronađimo alternativu. U suprotnom ćete na istom mjestu za nekoliko mjeseci imati još samo jedan supermarket koji neće uznemiravati susjedstvo, ali pomirite se i s tim da će noćni život, za one koji traže nešto osim narodnjaka, biti još tužniji jer koncertna ponuda Konzuma siromašna je kao i njihova ponuda bilo čeg drugog.
Spava mi se, odoh u Zagreb
Zatvaranje Tvornice svakako će umiriti strasti okolnih stanara, ali što ćete sa svom onom mladeži koja na subotu provedenu pred TV-om gleda kao ne subotu provedenu pred otvorenim lijesom? Možete ih potjerati na periferiju i smatrati da je stvar riješena. No, centru grada potrebno je nešto ovog tipa. Umjesto da vrijeme gubimo na demoniziranje okolnih stanara, trebali bi se koncentrirati na problematični zakon i one koji smatraju da je pečaćenje jedino rješenje. Ovo definitivno nije zemlja za mlade i to smo dosad trebali naučiti, no to je samo cinična opaska koja ništa ne mijenja. Možemo se do prekosutra skanjivati nad zatvaranjem i govoriti da "cajke vladaju", međutim, takav se "aktivizam" vrlo često svede na tihi prdac, kratkotrajni nalet zadovoljstva zbog činjenica da ste ovako stari i oćelavjeli stali na stranu urbane mladeži i zakašnjelu reakciju da se nešto trebalo učiniti onda kada je za to bilo vrijeme.
Pomisao na grad bez kvalitetnog koncertnog programa jednostavno užasava, ali naučit ćemo se kao i bezbroj puta do sada. Međutim, pomisao na to da nikoga od nadležnih nije briga za to da će ovakvi potezi hrvatske gradove kad-tad pretvoriti u raj za one koji rano liježu, užasava još više.
Ne daj se Floki
Isto tako, priča je u ovom trenutku jednostrana. Gdje su odjednom svi ti stanari koji ne mogu živjeti od urlika u gluho doba noći? Zašto ne dopuštaju da im u stanovima izmjere buku? Što se događalo 12 godina? Svi smo svjesni da ljudi u načelu vole mir i tišinu, ali ovo je vrijeme da graknu, jasno pokažu svoje nezadovoljstvo, sudjeluju u raspravi i daju do znanja na koji im je način Tvornica kulture zagorčala živote. U suprotnom smo skloni vjerovati da Tvornica nije tako velik problem i da se radi o šačici onih koji su se odjednom uzjebali pa mrmore bez veze. Na posljetku, dobro je znati o čemu se radi. O glasnoj glazbi, gomili pomahnitalih posjetitelja koji ne mogu kontrolirati najniže strasti pa svake subote izlaze iz kluba i preglasno tumaraju ulicama kao da žele srušiti Gadafija ili povremenim ispadima koje je moguće bezbolnije sanirati?
A ako se zaista radi o izoliranim slučajevima, tih nekoliko sporadičnih urlika nije gore od dosadnog susjedovog psa kojeg ne morate nužno uspavati samo zato što laje.