Foto: Damir Glibušić / Cropix

BORIS TADIĆ posjetio je Ovčaru. Poklonio se žrtvama i odao im počast. Uputio je riječi isprike i iskazao žaljenje. Poručio je kako želi okrenuti novu stranicu povijesti. I eto, je li sada napokon gotovo? Možemo li sada konačno nastaviti sa svojim životima?

Kamo sreće da možemo. Još kad se u glavama dobrog dijela ljudi u obje države - onih starih, ali i mnogo mladih - ne bi i dalje vodio Drugi svjetski rat, a o ovom zadnjem da se i ne govori, možda bismo čak imali razloga za optimizam. Zasad je evidentno da politika čini svoje: ona je započela rat, ona ga političkim gestama pokušava okončati. Uz svesrdnu podršku, da ne kažemo pritisak, Europske unije. I to je korisno.

Isprike izbijaju adute huškačima

Isprike bi trebale ublažiti nacionalističke strasti, izbiti adute iz ruku onih koji kopaju po ranama, huškaju i potiču na mržnju. Naravno, i danas će biti onih koji će prigovarati što je Tadić u Vukovar došao u "neslužbeni posjet", što je donio samo dokumente vukovarske bolnice, a ne i umjetničko blago, bit će onih koji će podsjećati da još uvijek onemogućava podizanje spomenika logorašima u Stajićevu, da dopušta bujanje nacionalističkih strasti u Srbiji i ne odustaje od teze o Oluji kao zločinačkom pothvatu.

Međutim, s vremenom će se i ti argumenti izlizati, bit će ih sve manje, kao što će manje biti onih koji će tim argumentima nastojati narušiti odnose dviju zemalja. Pitanje je samo o kojem vremenskom periodu se radi.

Nova stranica budućnosti, a ne povijesti

No, dok se to ne dogodi, Hrvatska i Srbija mogu zajedno zaključiti da im najmanje treba nova stranica povijesti, jer nasušno vape za novom stranicom - budućnosti. Zašto oba naroda tako uporno gledaju u prošlost? Zato što ne vide budućnost. Zato što im je ona zamagljena i neizvjesna, zato što od nje strepe i što se zbog nje osjećaju nesigurno.

U ovoj nepodnošljivoj sadašnjici nasušno su im potrebni dežurni neprijatelji. Trebaju nekoga koga će optuživati za činjenicu da dva desetljeća nakon rata još uvijek žive loše, još nemaju jasnu perspektivu, što se nakon svakog koraka prema naprijed vrate dva unatrag.

Lakše mrziti Srbe nego "dobre Hrvate"

Po običaju, lakše je svoj gnjev iskaljivati na četnicima nego na onim "dobrim Hrvatima" koji su iza linije bojišnice u tišini - godinama i desetljećima - dovršavali posao srpskog agresora. Lakše je izvlačiti ratne uspomene nego upitati zašto hrvatska vlast svih ovih godina nije učinila dovoljno za Vukovar, za Slavoniju, pa onda ni za cijelu Hrvatsku.

Isprike političara slušamo već punih deset godina. Milo Đukanović ispričao se zbog Dubrovnika, Marović i Mesić razmijenili su isprike u Beogradu, Boris Tadić ispričao se u Sarajevu, a potom i u Zagrebu, Ivo Josipović ispričao se u BiH. Sada se Tadić napokon ispričao na Ovčari. Političke geste imale su za cilj smirivanje strasti i početak normalnog života na ovim prostorima. No, što je ostalo nakon tih isprika? Malo toga dobrog.

Mržnja je najsnažnije pogonsko gorivo

Jedino se mržnja na ovim prostorima pokazala kao dovoljno snažno pogonsko gorivo. Destrukcija je debelo nadmašila konstrukciju. Prošlost je imala pravo prednosti pred budućnošću. A za sve to najveću odgovornost snose političke elite. One koje svako malo okreću stranice povijesti, a nikako da okrenu i jednu stranicu budućnosti.

U budućnosti očekujemo nove isprike

Jednog dana i to će se dogoditi. Nekome prije, nekome kasnije. Nekome igrom slučaja, nekome silom prilika. Ali će se dogoditi. Hoće li u toj budućnosti i dalje biti mjesta za četnike i ustaše, za Drugi svjetski ili Domovinski rat, ovisi prvenstveno o tome hoće li ta budućnost pružiti ono što se od nje očekuje: bolji život, sigurniji život, jasniju perspektivu, viši standard...

Samo se boljom budućnošću mogu istjerati duhovi zle prošlosti, zatomiti mržnja, ušutkati huškači, eliminirati politički manipulatori... U toj budućnosti imat ćemo onda pravo tražiti nove isprike političara. Ali ovoga puta ne zbog ratnih, nego zbog višegodišnjih mirnodopskih žrtava. Zbog dva desetljeća kriminala i korupcije, tajkunizacije i jačanja mafije, zbog uništenog gospodarstva, zbog zaduženja za dvije ili tri generacije, zbog lažnih obećanja i iznevjerenih očekivanja... Za sve ono čime nas je dva destljeća častio HDZ.

Njegova isprika, doduše, neće nam biti od prevelike koristi, kao što nam ne pomaže puno ni Tadićeva isprika na Ovčari, ali makar ćemo dobiti moralnu zadovoljštinu. Na koju, kao njegove žrtve, imamo puno pravo.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje