Te noći kad je pao Vukovar do kosti smo zamrzili rat
Foto: Index/Youtube
STUDENA lička noć. Prsti su se lijepili za cijev bestrzajnog topa, vod se vratio iz još jedne akcije suzbijanja tenkovskog prodora kod Ljubojevića. Skupili smo se promrzli oko lonca vrele rakije na staroj peći od ljevanog željeza i psovali u bradu sve po spisku jebenom ratu, Miloševiću, Tuđmanu, guzonjama u Zagrebu i ”onom tko nas stvori ovak’e nesretne”. Odjednom su zrak proparali udaljeni zvuci puščanih rafala i huka VBR-a sa srpskih položaja, nitko se nije niti osvrnuo, samo još jedan dan u uredu.
Nismo znali da slave, nikad im nismo dali razloga.
U tom trenutku u bunker je ušao zapovjednik s izrazom lica koji je uvijek značio nesreću i kratko promrsio “pao je Vukovar”. U nevjerici smo šutke pognuli glave i zajednički oplakali krvavu noć 18.11. 1991. kad je 1850 branitelja položilo oružje nakon 87 dana opsade protiv 80 tisuća napadača okupljenih u 11 operativnih brigada JNA i dobrovoljačkih četničkih odreda pod zapovjedništvom ratnog zločinca Veselina Šljivančanina.
Noć kad je u induciranu komu pao Vukovar, grad herojskih žitelja nad kojom smo sudbinom strepili svakodnevno i zbog kojeg bi bez zapovijedi svi pješke krenuli u obranu.
Noć kad smo do kosti zamrzili rat.
Vukovar je umro smrću tisuću rezova
Jedino što nas je više raspizdilo od tragične sudbine Vukovara jest trenutak kad smo spoznali okolnosti kapitulacije i političkog sunovrata koji traje do današnjih dana. Iskazi svjedoka vremena govore da je 800 dragovoljaca ZNG-e uzaludno čekalo u Marincima na “Crnom putu”, jedinom preostalom izlazu iz Vukovara, zapovijed da krenu u pomoć preostalim braniteljima, kao i pripremljene konvoje oružja, municije i medicinskih potrepština koji su zaustavljeni još u Zagrebu. Moderni tenkovi M -84 (ukupno 15) namijenjeni proboju opsade Vukovara ilegalno su prodani Kuvajtu za šest milijuna dolara u jeku najžešćih borbi.
Proračunato hladno je uskraćena vojna podrška Vukovaru koja im je život značila.
Državni vrh na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom ignorirao je očajnički poziv za pomoć upućenog 15.11.1991. od strane zapovjednika obrane grada Vukovara Mile Dedakovića Jastreba sažetog u gorku tvrdnju “da dodijeljene vojne snage i sredstva su jedino dovoljne za politički, ali ne i stvarni vojni proboj opsade”, kao i posljednji izvještaj legende ratnog reporterstva Siniše Glavaševića iz vukovarske bolnice u kojem je optužio državni vrh za “smrt 15 tisuća stanovnika Vukovara”.
Kosti su mu pronađene u jednoj od masovnih grobnica četiri tisuće ubijenih na stratištu Ovčare.
Po dolasku u Zagreb Mile Dedaković Jastreb spriječen je u naumu da rasvijetli činjenice kapitulacije Vukovara i po zapovijedi predsjednika Tuđmana koju je realizirao čuveni Josip Manolić oformivši “Komisiju za Vukovar”, uhićen pod optužbom da je zajedno s tadašnjim čelnikom HSP-a Dobroslavom Paragom kao agent Kontraobavještajne službe JNA (KOS) krivac za poraz, te odveden na ispitivanje u podrumske prostorije hrvatske policije gdje je brutalno mučen sve dok nije zauvijek ušutio o svojim saznanjima. Vrhovni sud ih je ubrzo oslobodio optužnice, a časna ljudina danas se pati u invalidskim kolicima dok se njegovi mučitelji bahate časničkim činovima.
Vukovar je umro smrću tisuću rezova.
Pad Vukovara za uspon Hrvatske
Povjesničari i politički analitičari danas iznose pomalo nategnutu tvrdnju kako je pad Vukovara osobna odluka predsjednika Tuđmana kako bi izmamio empatiju i priznanje hrvatske samostalnosti od strane međunarodne zajednice. No, činjenica jest kako su jezive slike razrušenog grada, uplakanih kolona izbjeglica i vijesti o pokolju ranjenika ojačale diplomatsku inicijativu Njemačke i Vatikana za priznanje državnog osamostaljenja Hrvatske.
Kako god, Vukovar je bio i ostao državna moneta za političko potkusurivanje.
Grad na obali moćnog Dunava nikad nije dobio punu zadovoljštinu za sve svoje žrtve i stradanja. Od tzv. mirne reintegracije Slavonije i Baranje, Vukovar je u režiji Crkve i konzervativne desnice sve dublje tonuo u egzistencijalnu propast, nacionalne podjele, političko jednoumlje, gospodarsku pustoš i postao simbolički podsjetnik, “za sve zasluge HDZ-a u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države”.
Neću vas zamarati s političkim redikulima iz “Stožera za obranu Vukovara” koji su inicirali lomljenje ćiriličnih ploča i dvostruke mimohode u spomen žrtvama. Neću vas niti zamarati niti s pročetničkim ispadima u Borovo selu koji bez posljedica provociraju Vukovarce na dane žalosti ili vjerskih blagdana.
Zaslužuju jedni druge i neka zauvijek ostanu van vidokruga javnosti i u dosegu represivnog režima.
No, zato pogledajmo neumoljive crne brojke. U Vukovaru je 1991. živjelo 44,5 tisuća stanovnika, danas ih je 27,9 tisuća koliko ih je nekad bilo zaposleno u tom važnom industrijskom središtu. Prosječan BDP po glavi stanovnika iznosi 4,4 tisuće dolara dok je u ostatku Hrvatske 11,1 tisuću dolara, a ukupan broj zaposlenih iznosi 9,2 tisuće. Od predratnih poslovnih giganta, na noge su se osovili samo Borovo i Vupik koji najvećim dijelom pune skromni gradski proračun od 111 milijuna kuna.
Grad je doslovno uništen u proteklih 25 godina.
Ljudi se masovno iseljavaju, nacionalni sukobi prisutni su u svim segmentima društva, od vrtića preko škola do javnih ustanova, a hrvatska država grad Vukovar porezno i administrativno tretira kao ravnopravnog punioca državnog proračuna. I što sad znači Vukovarcima u realnom životu odluka premijera Andreja Plenkovića o državnoj pomoći u obnovi vodotornja ili prijedlog ministra branitelja Tomislava Medveda o kaznenom gonjenju poslodavaca koji ne poštuju odredbu o prioritetnom zapošljavanju hrvatskih branitelja?
Ništa. Vodotoranj jest važan simbol obrane grada Vukovara, ali ne ide uz krumpire za nedjeljni objed braniteljima koji su većinom u preranim i skromnim vojnim mirovinama. Dugogodišnji izostanak jasne državne strategije u obnovi Baranje i Vukovara ne može biti slučajnost nego plod svjesnog zanemarivanja simbola Domovinskog rata kojeg se sjete jednom godišnje ili po političkoj potrebi. Sjetimo se samo primjera uvođenja dvojezičnosti u Vukovar koji je po naputku Europske unije kao zakon predložio HDZ u doba Ive Sanadera i huškanja vukovarskih branitelja od strane Tomislava Karamarka kad je taj sporni zakon trebala provesti hrvatska Vlada u mandatu Zorana Milanovića?
Nemilosrdno ih zajebavaju političkim manipulacijama i obećanjima bez realne želje da promijene stvarno stanje.
Vukovaru trebaju mir i blagostanje, a ne politički padobranci
I sutra će na komemorativnom skupu, kao i svih ovih godina, državni vrh predvođen premijerom Andrejom Plenkovićem i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, suznih očiju i ustima punih nade, obećati Vukovarcima bolje sutra i vječnu slavu. Ocrnit će još jednom srpsku manjinu, ljevicu i zlonamjerne medije kao uzrok svih zala Vukovara.
Naravno, šutjet će o svim svojim propustima, od žrtvovanja do zanemarivanja Vukovara, zaboraviti da oni žive svakodnevno s praznim novčanicima i amnestiranim neprijateljima, te prije nego li izgori svijeća pred spomenikom palih branitelja vratiti se u svoje jaccuzije prostranih vila i državnih stanova.
Neće im pasti na pamet osloboditi od beskonačnih poreznih davanja Vukovar na pet godina, uvesti solidarno davanje od plaća državnih dužnosnika za izgradnju nove vukovarske bolnice, škole ili vrtića, izglasati u Saboru slobodnu carinsku zonu na strateški i trgovački važnom prometnom pravcu ili donijeti jedinstveni set državnih uredbi kojim će poboljšati životni standard Vukovaraca.
Ne, isplatit će im poljoprivredne poticaje i vojne mirovine, pa čekati da priroda učini svoje.
Iskreno, muka mi je od tog nasilnog tetošenja Vukovara na pogrešan način i licemjernog odnosa prema “spomen području od posebnog pijeteta” zbog nečiste savjesti. Na žalost, sve se svodi na ofucano prakticiranje nacionalistički obojenih masovki i promociju sumnjivih političkih namjera za koje vukovarski branitelji sigurno nisu položili živote. Uvjeren sam da se većina borila za slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku u kojoj će njihovi potomci dobro živjeti, a ne za jednogodišnje političke padobrance koji svojim likom i djelom obezvrjeđuju njihovu žrtvu.
Vukovar će zauvijek ostati snažan simbol Domovinskog rata i neizbrisiva uspomena generacija koje su ratovale, ali i trpile rat. No, jednako tako Vukovaru je potrebno daleko više od jednodnevne opsade političara, patetike državnih medija i jednokratnih novčanih pomoći.
Vukovaru treba mir i blagostanje koje nikad nije proživio u samostalnoj Hrvatskoj. Vrijeme je da im grane sunce.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati