GODINAMA se već piše o krizi sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj, i u pravilu se odgovornost za nju pripisuje Ministarstvu obrazovanja. To je opravdano, budući da je Ministarstvo vrhovna instanca za preuzimanje odgovornosti, a u zadnje se vrijeme njeno djelovanje opasno približilo besmislenom pristajanju na sve populističke zahtjeve. Uz ministarstvo svakako treba spomenuti i lokalne vlasti, kao i sama sveučilišta. No, ako pogledamo nekoliko nedavnih događaja, uviđamo kako sasvim pristojna količina odgovornosti leži u neorganiziranosti, slaboj informiranosti i potpunoj nelogičnosti ponašanja samih studenata.
Prosvjedi koji su propali zbog besmislenih zahtjeva
Počnimo s prosvjedima održanima prije tjedan dana. Neslavni završetak najavljivane studentske bune nije samo rezultat kiše, opstrukcije Studentskog zbora na koji su se žalili organizatori prosvjeda, kao ni "misterioznom" preseljenju Ministarstva u novu zgradu, nego u najvećoj mjeri rezultat nelogičnosti zahtjeva prosvjeda.
Prosvjed je organiziran zbog "zatajivanja" rezultata natječaja za smještaj u domove studenata viših godina. Studenti su se osjetili prevarenima zato što je, po njihovim tvrdnjama, bodovni prag podignut za 200 bodova i zato što je prepolovljen broj studenata koji imaju pravo na smještaj. Vrlo kratki posao provjeravanja tih prigovora pokazao je kako oni nisu točni. I bodovni prag i dodjeljivanje mjesta određeni su prema privremenim rezultatima natječaja - prag se odredio prema bodovima upisanih studenata, a "gubitak mjesta" i nije gubitak, nego dodjeljivanje mjesta samo onim studentima koji su već ispunili sve uvjete za dobivanjem mjesta.
No, unatoč tome što su studenti dobili tu informaciju (ona je objavljena u Indexovom članku), najave prosvjeda su se nastavile. Jasna stvar, ne možete pokrenuti prosvjed koji ćete na Facebooku nazvati velikom revolucijom i onda stati kad saznate da ste promašili cilj zbog kojeg uopće krećete s pobunom. Tako su studenti nastavili s organizacijom prosvjeda, a u svojim zahtjevima su naveli "revidiranje natječaja" zbog kojeg su se pobunili, transparentnost i javnu objavu svih podataka vezanih uz ovaj natječaj, pa onda i dugoročno mijenjanje uvjeta natječaja, te, zna se, gradnju novih domova.
Ako se malo izanaliziraju ti zahtjevi, vidi se kako oni nemaju smisla, i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, studenti nisu pokazali, niti su mogli pokazati, kako rezultati natječaja nisu transparentni, jer natječaj nije završen. Isto tako je besmisleno tražiti revidiranje natječaja, kad taj natječaj, ponovno, nije gotov. Sad izlaze neslužbeni podaci o tome kako bodovni prag, s dodatnim upisima studenata koji sad ostvaruju prava na smještaj, pada na razinu prošlogodišnjeg. Osim toga, ostaje preko tisuću mjesta koja se i dalje dijele. Kao što je i najavljeno prije prosvjeda.
Tko će nam dati posao, dom, plaću, stan?
S druge strane, ako želimo razumjeti zahtjev za većim brojem mjesta u studentskim domovima, trebamo pogledati jednu malo noviju vijest. Danas i jučer mediji izvještavaju o prvoj generaciji bolonjskih prvostupnika koja završava trogodišnji studij. Time na tapetu dolazi ono pitanje koje studenti postavljaju već tri godine: "A gdje ćemo mi raditi s tom prvostupničkom diplomom?".
Odgovor na to pitanje bi trebao biti jasan - radit ćete tamo gdje si nađete posao. No, taj odgovor tradicionalno ne zadovoljava hrvatske studente, koji u suradnji s medijima već gotovo tri godine kukaju o tome kako ih posao nakon završenog školovanja mora čekati. To je vrlo slično zahtjevu za financiranjem smještaja u domovima. Ako nema dovoljno mjesta, nađite nam još. Ako nema posla, stvorite nam ga.
"Tržište rada" i tržište rada
Dio posla na "tržištu rada" danas se treba definirati uredbom Vlade o zapošljavanju prvostupnika u državnoj administraciji. Samo, rad u državnoj službi nije nikakvo "tržište rada", nego obavljanje činovničkog posla. Naravno da je ovo gotovo pa heretična tvrdnja u državi u kojoj se rad u državnoj službi smatra krunskim dostignućem u karijeri visokoobrazovanog kadra, ali to je čista istina.
Na planu pravog tržišta rada, onog privatnog, studenti se uporno već tri godine žale kako im prvostupnička diploma ne nudi nikakvu garanciju zapošljavanja, budući da poslodavci uglavnom traže ljude sa četiri godine faksa. Naravno, i privatno tržište rada tek se treba definirati zapošljavanjem prvostupnika u realnom svijetu, ne samo u projekcijama poslovanja. No, nigdje nismo vidjeli studente koji su već definirali branšu biznisa kojom se žele baviti, nismo vidjeli aktivno surađivanje s poslodavcima na razvijanju radnih odnosa, niti smo vidjeli studente koji se nude poslodavcima i govore "školovan sam, marljiv i želim raditi".
Dapače, jedino što smo dosad uspjeli vidjeti su generacije i generacije studenata koje se žale kako im država ne omogućava besplatno studiranje, kako im nitko ne nudi posao, kako ne znaju gdje će raditi. Pri svemu tome studenti niti jednom nisu iznijeli ono što bismo očekivali od ljudi koji trebaju imati glavnu riječ u budućnosti ove države - konkretne argumente potkrijepljene brojkama, imenima, ili bar elementarnom logikom, nego uglavnom besmislene, apatične i ničim potkrijepljene zahtjeve.
Jovan Dragišić
Foto: S.G.F.