Foto Hina

DAVOR BERNARDIĆ, treći po redu predsjednik SDP-a, zapravo je lik kojeg vanzagrebačka javnost i nema po čemu znati. Nije razmetljiv, incidentan, glasan, nije sklon dramatičnim izjavama, prostačkim ispadima. Nije nikad javno obećavao samospaljivanje na trgu, lijepio si pršute po čelu, raskapao po kostima ustaša i partizana, a niti u sitni sat vrijeđao neistomišljenike na društvenim mrežama.

Naprotiv, Bernardić je svoju političku karijeru gradio strpljivo, korak po korak i ono čime ga se danas najviše pokušava diskreditirati jest da je na tom putu prečesto znao pognuo glavu pa čak i dati se ponižavati figurama kao što su Zoran Milanović, Milan Bandić pa navodno čak i Milanka Opačić. Oponenti su ga znali častili titulama poslušnika jer da je samo oku ugodnija verzija Gordana
Jandrokovića, međutim - Bernardić očito više neće biti SDP-ov "Njonjo".

No, tko je zapravo Davor Bernardić?

Obiteljska pretpriča ukratko glasi ovako: majka mu se doselila u Zagreb iz Osijeka, tu je završila medicinsku školu i radila kao patronažna sestra. Osamdesetih se godina udala za Bernardićevog oca Damira koji je rođen u Karlovcu pa Bernardić sam za sebe kaže kako ima ličko-slavonske i kordunaško-karlovačke korijene. Sklonost politici mogao je naslijediti jedino od djeda Josipa, HSS-ovca, ili pak njegova brata Ivana koji je zbog svojeg političkog aktivizma po ti presude bio osuđen na ukupno 30 godina zatvora. Djed je prošao malo bolje pa je pedesetih godina zaradio samo dvije godine prisilnoga rada pa je nakon toga emigrirao u Austriju, gdje je i radio, a onda i umro 1998.

Uglavnom Bernardić se rodio u Zagrebu i do rastave roditelja, kad je bio u drugom razredu osnovne škole, živio kao dijete prosječne radničke obitelji. No, tada je krenulo nizbrdo – slijede godine siromaštva i snalaženja koje je u velikom dijelu odredilo njegov život. Iako je već kao osnovnoškolac briljirao u fizici i matematici te odlazio na županijska i državna natjecanja, svjesno je pri upisu u srednju školu eliminirao matematičku gimnaziju i upisao Tehničku školu „Ruđer Bošković” jer je htio biti siguran da će imati konkretnu struku i moći pomoći obitelji.

"Nisam bio posve siguran da ću moći studirati...", priznao je u jednom intervjuu. Istovremeno, seli kod bake i djeda na Trešnjevku, kako bi majka mogla iznajmljivati dio stana u kojem su dotad živjeli.

Davao je instrukcije da bi imao za život

Kao srednjoškolac nastoji rasteretiti majku pa sam zarađuje radeći štogod stiže – iako mu nisu mrski ni fizički poslovi, uglavnom daje instrukcije i od toga žive, a svejedno stiže i briljirati u školi i baviti se košarkom. Dva puta, 1996. i 1998,. bio je prvak Hrvatske u fizici, a dvaput je i predstavljao Hrvatsku na međunarodnoj olimpijadi, u Kanadi 1997. i na Islandu 1998. „Kako su izgledali provodi mog društva, nakon treninga, predavanja? Pa, kupili bismo si namočenu lepinju, možda pivo ili gemišt, otišli u Kulušić ili Saloon, u grad, no kao student nisam imao puno slobodnog vremena."

Na početku studija, godine 1998. Bernardiću umire otac, nezaposleni branitelj koji se nikad nije oporavio od povratka s ratišta i gubitka posla.

"Odbio je priznati da je rat na njega ostavio ikakve posljedice. Bio je na socijalnoj pomoći kad ne bi 'uhvatio' neki zaštitarski posao. Mislim da je umro zbog posljedica PTSP-a“, ispričao je novinarima Bernardić. Studij je, kaže, bio jako težak period za obitelj, ubrzo su mu umrli djed i baka s kojima su živjeli, majka oboljela, baš kao i brat... „Moje instrukcije i stipendija pokrivali ne samo moje troškove, već i dio troškova moje obitelji.“ Prerano odrasli Bernardić dobio je, naime, Nacionalovu stipendiju koju mu je osobno uručio Račan i u tim neveselim uvjetima svejedno je uspio postati inženjer fizike - diplomirao je na PMF-u s prosjekom 4,93 te postao asistent na kvantnoj statistici pa upisao magisterij na Ekonomskom fakultetu. I tu izbija iz ruku argument svih onih koji tvrde da nema ni dana radnog staža – Bernardić je od prvog dana zaposlenik PMF-a, jedino je taj status zamrzavao zbog političkih angažmana. 

"Na njemu se baš vidi da je imao teško odrastanje", kaže nam jedan od Bernardićevih stranačkih kolega. "Uvijek je bio preozbiljan za svoje godine, obavezama oduvijek pristupa puno odgovornije od većine svojih vršnjaka i iako zna taktizirati i pokoriti se pred autoritetom, Bero zapravo zna svoje i ne odustaje od onog što zacrta..."

U Šibeniku je "zavolio" SDP

Na politički aktivizam navele su ga društvene nepravde kojih je, odrastajući uz oca s tonom postratnih problema, itekako bio svjestan. Svoju prvu vezu sa SDP-om će kasnije nazvati šibenskom.

"Ljeti sam znao ići k prijatelju Mariju Klariću koji je sa mnom bio na natjecanjima iz fizike, a njegov brat Stipe tada je bio u SDP-u. Stipe je poznavao Igora Dragovana, tada predsjednika Foruma mladih, i odveo me na Iblerov trg. Tako sam se učlanio u SDP", otkrio je početke svog aktivizma u SDP-u. Ironično, upravo ga je 'šibenska', ili možda još preciznije 'tišnjanska' veza s SDP-om stajala neugodnosti tijekom ovih stranačkih izbora – načelnik Tisnog Ivan Klarin javno je sumnjao u valjanost potpisa kojima je Bernardić dokazivao potporu stranačkog članstva, no, kao i većina SDP-ovskih rovarenja, sve je završilo – bez ikakvog rezultata i posljedica.

Uglavnom, Bernardić je kroz Forum mladih za partiju radio sve - lijepio plakate, dijelio letke, nosio transparente, pisao grafite i sudjelovao u drugim akcijama. Tu je upoznao Milana Bandića, Ivicu Račana, Zorana Milanovića...

Međutim, zagrebački Forum mladih suštinski se razlikovao od ondašnjeg vladajućeg zagrebačkog SDP-a, a često se sukobljavao i s Forumom mladih na nacionalnoj razini. Iako je u tom okruženju stasala cijela galerija danas poznatih SDP-ovaca – Arsen Bauk, Gordan Maras, Ivan Račan, Igor Dragovan, Dan Špicer... – u stranci se na njih gledalo više kao na smetnju. Mladi, obrazovani, sa stavom, ekipa koja će na stranačkom šanku filozofirati uz pivo za pet kuna, za razliku od stranačkih im kolega koji su svoj karijerni put započeli uz Bandićeve skute i uglavnom zaposlenjem na nekoj hitro kreiranoj poziciji u Zagrebačkom holdingu. „Užasno nas je nerviralo to Bandićevo kadroviranje. Bili smo svjesni okruženja i stvarno htjeli to promijeniti. Mislim da i jesmo, do neke mjere“, kaže jedan od aktera tog perioda, tvrdeći kako je daleko od istine teorija po kojoj je „Bero Bandićev projekt“.

Tim više što je 2010. godine iz utrke za šefa zagrebačkog SDP-a Bernardić izbacio Ivu Jelušića koji je bio organski dio Bandićevog SDP-a. No, na tim izborima Bero je potukao i stranačku veteranku Željku Antunović i Bandićevog suradnika Ivu Jelušića i preuzeo zagrebački SDP pa je postalo je jasno da očito u stranci ima malo veći kapital nego što se mislilo. Toga je očito postao svjestan i Milanović za kojeg će Bernardić reći da s njim svo vrijeme ima odnos toplo hladno.

"Ja sam uvijek bio otvoren i iskren, govorio sam mu u četiri oka neke stvari koje nisu dobre u stranci. Nisam imao figu u džepu, govorio sam mu o ljudima u njegovoj neposrednoj blizini, o nekim političkim potezima za koje sam smatrao da trebaju biti drugačiji", ispričao je Bernardić.

I dok se Bernardić bavio svojom zagrebačkom pričom, dio njegovih forumaških kolega priklonio se tada sve moćnijem Zoranu Milanoviću, a Beri, uvjeravaju nas, počeo raditi 'o glavi', umanjujući njegov značaj i gurajući ga u stranački kut... Danas se situacija, dosta logično, mijenja.

"Smiješno mi je vidjeti kako se sad takvi ljudi tipa Marasa opet bore za Berinu naklonost... Trčali su Zokiju, a sad kad su shvatili da im je Milanović 'dao svoje' i da više uz njega nemaju nikakvu stranačku budućnost, sad se opet vraćaju forumaškim korijenima i trpaju uz Beru... Ali – to je SDP", kaže jedan od članova stranke.

Što se dogodilo s Milanovićem i Bernardićem?

Ključni događaj koji je stvorio nepovjerenje između Bernardića i Milanovića, zbio se 2012., kada je Predsjedništvo SDP-a, odnosno Milanović umjesto Bernardića u utrci za gradonačelnika Zagreba podržao Rajka Ostojića. Bernardić se pokorio toj odluci, kasnije je rekao, žrtvovao se štiteći interes SDP-a, ugled predsjednika stranke.

Ironično, upravo je Rajko Ostojić jedan od stranačkih veterana koji su se tijekom kampanje za ove izbore u SDP-u Bernardiću stavili na raspolaganje. Štoviše, neki nas iz SDP-a uvjeravaju da je Rajko Ostojić mozak Berine kampanje pa bi po tome ispalo da su u drugom krugu – Ostojić protiv Ostojića. "Rajko je Beri priskrbio podršku Komadine i njegovog kruga i to je ogromna stvar. Zašto Ostojić to radi? Da bi se osvetio i Milanoviću i Ranku Ostojiću..."

No. Jedno javno ponižavanje Bernardića Milanoviću očito nije bilo dovoljno, jedino što ga je ovo drugo puno više koštalo. Naime, u utrku za predsjednika zagrebačkog SDP-a Milanović je poslao svoja dva ministra, Marasa i Mrsića. Bernardić ih je porazio, a to je dramatično narušilo ne samo  Milanovićev autoritet, već i autoritet njegove Vlade. I vjerojatno je upravo to prijelomna točka u kojoj su se karte počele slagati u Berinu korist. Osim njega samog, i ostali u stranci su uvidjeli dokud mogu otići stranačka 'gaženja', po svemu sudeći  - ničim izazvana.

"Zašto Milanović ne voli Bernardića? Nema tu nekog posebnog razloga...“, tumači naš sugovornik. „Naprosto se radi o sukobu dva golema muška ega. Prvo je na potezu cijelo vrijeme bio Milanović, a sad je došlo Berinih pet minuta..."

Svo to vrijeme, Bernardić je na svojoj koži mogao osjetiti sav raskoš stranačkog spletkarenja i podmetanja. Da je Bandićev nasljednik u svakom smislu i da ima sve kompetencije za postati gradonačelnik Zagreba, sprdala se stranka s njim kad je napuhao 0,94 i ostao bez vozačke, aludirajući na to da se isto dogodilo i njegovom navodnom političkom ocu. A samu informaciju novinarima je navodno javio Maras prije nego što se Bernardić vjerojatno stigao naspavati nakon noćnog provoda.

Iz stranke je iscurilo i da Bero koristi gradski stan; sa ženom i djetetom danas, navodno, živi kao podstanar u Novom Zagrebu. Stranački kolege jedva su dočekali njegovo nemušto izbjegavanje glasovanja na temu Cvjetnog prolaza i ustupaka Tomislavu Horvatinčiću i to mu dan danas nabijaju na nos. Iz stranke je tijekom ove kampanje iscurilo da je Bero 'principijelno' protiv Bandića, ali da je svejedno ugurao ženu na neko radno mjesto u Zagrebački holding.

Koga će izabrati pedantni fizičar

U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti kome će Bernardić, štreber i pedantni fizičar sada ukazati povjerenje. U posljednjih desetak dana svi koji drže do sebe u SDP-u i planiraju se još neko vrijeme baviti politikom, već su mu javno (ili manje javno) pružili potporu. Jer, sad ga svi vole, svima je duhovit, stoje u redu da ga upoznaju... Karte su se složile u njegovu korist. Više se nitko ne sprda na njegov račun, niti ga naziva Bandićevim mladuncem. A možda su se i SDP-ovci ipak umorili. Od urlanja, demonstracija žive sile i tehnike, podmetanja, spletki, međusobnog cinkanja novinarima...

Do koje mjere su SDP-ovci gladni suštinskih stranačkih promjena, možda najbolje dokazuje činjenica da je Bernardića podržala i Željka Antunović koju je onomad pospremio u ropotarnicu političke povijesti, ali i stranačka veteranka iz vremena kad je SDP imao ozbiljne kriterije.