Foto: Dorian Horvat, Tom Dubravec, Denis Jerković/Cropix

DA VAS je netko prije nešto više od mjesec dana pitao želite li "bijeli Božić", vjerojatno biste odgovorili potvrdno jer svi mi, više ili manje, uživamo u tom prekrasnom snježnom pokrivaču koji u bijelo omota prljave ulice, donosi mir i tjera nas da koristimo otrcane fraze kao "prekrasni snježni pokrivač".

Uglavnom, da nam se gore spomenuti Božić nekim slučajem dogodio, mediji nas najmanje tjedan dana ne bi prestajali zasipati fotografijama snijegom ukrašenih jelki, razigrane djece rumenih obraza, snjegovića, bakica koje kroz smrznute prozore zamišljeno zure u daljinu, a mobilni operateri opalili bi po klasičnom silovanju reklamama u kojima se razdragani parovi nabacuju snijegom i manijakalno cerekaju kao da su uz besplatne minute dobili i kokain. Bio bi to raj na zemlji. Stari dobri Božić o kakvom ste sanjali.

Prokletstvo Kennedyjevih

E sad, okasni li taj snijeg samo tridesetak dana, dočekujemo ga kao poskupljenje goriva. Prije bi prihvatili povratak Ivića Pašalića nego snijeg u veljači. Tu i tamo pojavi se neka galerija slika koja pokazuje da su ljudi sretni jer snijeg je i dalje događaj tjedna, ali uglavnom nailazite na nevjerojatna svjedočanstva onih koji su jedva jedvice preživjeli tu nevjerojatnu nepogodu. Snijeg je "okovao" gradove, ljudi su "zarobljeni", zavladala je "panika", a ono što bi prije mjesec dana usporedili s "bijelim plaštom kraljice Zime", sada opisujemo riječima: "Brate, ovako se nisam osjećao otkad su ubili Kennedyja".

Ljutiti građani Splita Željka Keruma napadaju kao Amerikanci Busha u vrijeme Katrine. "Gdje si gradonačelniče, jebo te led?" uzaludno vape jadni ljudi ostavljeni na milost i nemilost bijelih pahulja, a gradske službe ponašaju se kao da je snijeg pao u srpnju, a ne u veljači. Iščuđavaju se kao da novinari nisu puna dva tjedna uporno najavljivali smak svijeta.  Ralica ni za lijek, gradovi su paralizirani, ljudi ostaju zarobljeni u kućama, cijela se zemlja pretvorila u Fargo i da ne znate da se radi o uobičajenom nemaru vječno nespremnih i uobičajenom pretjerivanju vječno spremnih, mislili bi da je riječ o novom filmu katastrofe Rolanda Emmericha. "Dan poslije sutra", ali na hrvatski način. 

Šaljemo vojsku, novinari izvještavaju iz sata u sat kao da je pao Sanader, a ne snijeg, roditelji bjesomučno traže vrtiće, kosti pucaju, majke plaču, očevi ridaju, a gradske im službe na ranu stavljaju ono čime su još prije par dana trebale posuti ceste.

Pazi Mirko, pahulja!

Snijeg u teoriji prekriva stvari, ali očito nije u stanju prekriti nemar onih koji su trebali biti spremni na očekivano i bjesomučno najavljivano.

Ne treba od ovog raditi preveliku dramu, ali što se spremnosti tiče, stvari stoje otprilike ovako: vatrogasci čekaju vatru, policajci lopove, liječnici bolesnike, Hrvati bolje sutra, a svi zajedno čekaju ralicu. Međutim, to svake godine zaboravljamo i iznova se čudimo njihovoj nemogućnost da reagiraju na vrijeme. Prestanite kukati i pomirite se s tim da ćete i ove zime rađati u vlastitom domu. Sa Splitom smo se već pozdravili, Slavonija samo što nije "pala", a alarmantne vijesti stižu i s Dunava. Naime, posada tri konvoja okovana je ledom, a oni skloni preuveličavanju tvrde da bi, pripremite se… mogli umrijeti od gladi jer "zalihe hrane su pri kraju". Čitate sve ovo, a kroz glavu vam prolazi samo jedna misao: "Netko je u glavu dobio ledenom grudom". U ovakvim povijesnim trenucima moramo se pomiriti s dvije stvari: a) nitko neće umrijeti od gladi i b) ako niste u stanju ovakvoj vijesti pristupiti racionalno i bez pretjerivanja - okanite se ćorava posla, izađite van i pravite anđele u snijegu.  

Kaznite se

I baš kada ste pomislili da ne može gore od ovog - dolaze divlje zvijeri. Svi znaju da zimski horor ne prolazi bez vukova. Neki zbunjeni vuk vjerojatno je zalutao na autocestu, malo tumarao i vratio se u šumu, ali to nas nije spriječilo da i od ovog napravimo totalni apsurd i zaključimo da je vuk "napadao automobile". Vozači su upozoreni da rastrojenoj beštiji ne staju i ne puštaju ga u vozilo čak ni ako ih pristojno zamoli, predstavi se kao majka koza ili ako zaprijeti da će im otpuhati kuću. U svakom slučaju, počelo je sa snijegom, ali jednom kada se gruda ničim opravdane panike zakotrlja, gazi sve pred sobom.

I sve je ovo paničarenje razumljivo ako govorimo o nekim zabačenim selima, razumljivo je i kada je riječ o beskućnicima ili umirovljenicima koji se smrzavaju, ali kada vidite da ovakvu dramu pravimo oko onih kojima je "malo zajebanije nego inače", stvari potpuno gube smisao. Ni na jednoj fotografiji iz "ledom okovanih gradova" niste vidjeli ništa osim nasmijanih gubica koje djeluju kao da se istinski raduju snijegu, a odmah pored "nasmijane galerije" pronaći ćete i cijeli niz potresnih svjedočanstava onih kojima je tog jutra trebalo malo dulje da upale auto ili dvadesetak minuta više da doklipsaju do kafića.

Da, o nekim se stvarima trebalo razmišljati prije i da, sjebano je ako su ulice zatrpane snijegom, ali možda je vrijeme da stanemo na loptu i prestanemo se ponašati kao da ljudi u većim gradovima proživljavaju najgore dane života. Sklisko je? Ne trčite sa škarama. Snijeg je visok? Podignite nogu. Djeca ne mogu u školu? Dajte im lopate pa neka očiste snijeg ispred kuće. Primijetili ste hrpicu žutog snijega? Ne jedite ga. Shvatili ste da neke stvari ne funkcioniraju onako kako bi trebale tek ove zime? Kaznite se.