Tko šljivi intelektualni rad!

Tko šljivi intelektualni rad!

Foto: Čitatelj, Index

JEDAN od sigurnih načina kako razlikovati razvijenu od primitivne države je odnos prema intelektualnom radu – tamo gdje se posao dizajnera, učitelja, odvjetnika, prevoditelja ili informatičara cijeni, tamo je društvo bogato. No, tamo gle vlada stav: „Ma, koji profesionalac, to može moj nećak s fotošopom!“, e tamo vam vlada primitivizam i neznanje. Upravo tako je u Hrvatskoj.

A primitivizam do bizarnosti i potpuno neznanje vidjeli smo ovih dana na plakatu koji kruži Internetom, na ogromnom jumbo-plakatu za Petrinjsku kobasijadu.

>> Plakat za kobasijadu u Petrinji krije urnebesnu grešku, uočavate li je?

Autoru plakata se nije dalo fotografirati petrinjske delicije pa se logirao na jedan od poznatijih siteova koji prodaju fotografije, Shutterstock, te od tamo preuzeo fotografiju kobasica s prilozima. To i ne bi bilo tolika greška da na fotografiji nije ostao ogroman logo Shutterstocka. Za one koji se ne bave dizajnom malo objašnjenje: siteovi tipa Shutterstocka imaju na milijune kategoriziranih fotografija za sve teme. Da im ne bi netko preuzeo fotku bez plaćanja – na njima se nalazi logo prodavača. Tek kada platite fotografiju, što košta od par do par desetaka dolara – dobijete fotografiju bez logotipa.

Time se Shutterstock i slični štite da im ne uzmete neovlašteno, bez plaćanja fotografiju, a i ako uzmete, osim kršenja autorskih prava svima i odmah bude jasno što ste napravili.

Fušarenje do maksimuma

A to se upravo ovdje dogodilo. Tipično balkanski „zabole me“ za sve. Velika fotka s logotipom Shutterstocka. Još gore u Turističkoj zajednici, ili tko je već bio zadužen za promociju, nisu primijetili ovakvu ogromnu pogrešku. Nikoga nije briga. Što sada, novci su ionako gradski, a valjda ovi iz Shutterstocka neće tužiti za jedan plakat u Petrinji…

No, ovo govori jednu drugu stvar – jako dobro govori o odnosu dobrog dijela Hrvata prema intelektualnom i stvaralačkom radu. Kada se nekome pokvari automobil – servis se plaća bez ikakvog pitanja. Kada se kupuje automobil, gleda se naravno i marka i oprema. Za sve materijalne stvari jako se dobro zna koliko koštaju, koliko vrijede, koliko ih treba platiti – i nitko se ne tuži.

No, kada dođemo do plaćanja nečijeg intelektualnog ili bilo kakvog stvaralačkog rada, onda je priča sasvim drugačija, onda slušamo: „Toliko za logotip, pa to moj nećak nacrta za pet minuta!“ „Toliko za ugovor o kupnji stana, pa ja ću ga besplatno skinuti s Interneta!“ „Toliko za plaću kuhara, kao da svatko ne može kuhati!“ „Toliko za prilagoditi program, a to je samo malo sjesti za komp!“ „Toliko za instrukcije iz matematike, ali to samo sjediš i pričaš!“ Da ne spominjemo kako umjesto profesionalnih prevoditelja, čak i državi često uskaču priučeni studenti, pa smo imali i prijevoda tipa „elektromagnetska oranica“ (electromagnetic field). Jer, kao „što ćemo plaćati profesionalce, to mogu raditi studenti preko student-servisa“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ljudi će prije u probleme nego platiti profesionalca

Ovaj plakat je samo dobar primjer puno većeg problema: u primitivnom, nazadnom društvu kao što je hrvatsko, intelektualni rad se ne cijeni. Sve što nije opipljivo, fizičko – za to se smatra da treba koštati minimalno, i da nije potreban profesionalac tipa dizajnera ili odvjetnika. Ovaj slučaj je toliko bizaran da je smiješan – i možda više govori o naručitelju koji je uspio propustiti ovakvu grešku, nego o fušeru koji ju je napravio (pri čemu imamo dojam da je naručitelj financiran javnim novcem, pa se postavlja pitanje kakvi to kadrovi rade tamo!).

No, brojni drugi slučajevi u Hrvatskoj govore da građani nisu bitno različiti – odvjetnici znaju pričati kako ne žive od onih koji zatraže savjet ili praćenje npr. kupnje nekretnine, već od onih koji su eto „pametno“ zaključili kako je ionako sve online i u životnu investiciju krenuli bez ikakve pravne pomoći te na kraju bili prevareni. Recimo, uložili pola vrijednosti stana bez ikakve garancije da će isti biti sagrađen ili davši kaparu od desetak tisuća eura osobi koju nisu pitali niti osobnu. Priča, „nemamo za platiti“, tu ne stoji, ako imaš 100.000 € za nekretninu, imaš i za par stotina € za profesionalca koji će te tu pratiti.

Ako ste informatičar – uredno će vam doći poznanik s posla ili iz zgrade i zamoliti da mu „samo malo pogledate komp“, a ako kažete da je to 200 kn/sat, onda će biti iznenađen i ljut. Zanimljivo, automehaničaru ili keramičaru će uredno platiti i više, bez pitanja! Kada treba platiti dizajn, o tome ni nećemo, odmah će biti: „To može svatko!“ i „Pa to je samo kuckanje na kompu!“

Bez plaćanja stručnjaka nema naprijed

Čak će i za nastavničko zanimanje mnogi reći: „Lako njima, tri mjeseca odmora!“, no baš bi bilo zanimljivo vidjeti tu ekipu kako odrađuju pripremu pa punu nastavničku satnicu, u kakvoj strukovnoj školi, za skromnu nastavničku plaću. I sve profesionalne bolesti koje idu uz to zanimanje. Uostalom, koga zanima, završite za inženjera, strukovne škole ih uvijek trebaju…

Zemlja je ovo fušeraja, mjesto gdje se poslovi dobivaju obiteljskim i sličnim kontaktima, ali i još nešto – zemlja koja ne cijeni bilo kakav intelektualni rad. Nekome tko radi fizički možda se rad dizajnera ili prevoditelja čini lakim – ali iza tog rada se nalaze stotine i tisuće sati usavršavanja i iskustva.

Upravo kada se počnu cijeniti takvi poslovi, kada poslodavci (država i privatni) počnu primjereno plaćati stručnjake: dizajnere, prevoditelje, pravnike, nastavnike i druge – tada ćemo moći reći da idemo naprijed.

Do tada, ovo ostaje zemlja partijskih uvlakača i primitivaca koji misle da znaju sve i da znanje ne treba platiti, jer to je „samo kucanje na kompu“. Negativna selekcija u svemu, pa i u poslu. Bizarna epizoda s plakatom, kakva se ne bi dogodila ni u kakvoj ex-sovjetskoj republici, gdje od autorskih prava nema ni „a“, samo govori koliko se fušeraj uvukao na gotovo sva mjesta u Hrvatskoj. A kako je krenulo, bit će još gore, jer oni koji znaju posao – odlaze.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara