Foto: Index

SVI OVIH dana pričaju o "izbjegličkoj krizi". Govori se o poteškoćama, problemima, kriznom i izvanrednom stanju u zemlji. Obezglavljeni političari traže "rješenje za krizu", svi vide samo probleme i poteškoće.

A što ako bismo na ovu situaciju gledali iz drugog kuta? Umjesto da vidimo krizu, zašto ne bismo vidjeli priliku? Umjesto da postavljamo pitanje kako riješiti krizu u zemlji, ne bi li bilo konstruktivnije da se pitamo kako iz novonastale situacije izvući korist za našu zemlju? Iako možda neuobičajen za Hrvatsku, ovaj način razmišljanja uobičajen je u zemljama s uznapredovalim tržišnim gospodarstvom, o čemu svjedoči i privatna inicijativa #techfugees (techfugees.com), sve raširenija na društvenim mrežama.

Ovakav pristup sigurno ne možemo očekivati od države i njezinih službenika koji po samoj naravi svoga posla nemaju ni poticaj ni želju upustiti se u kreativno i konstruktivno razmišljanje. Ovo je dakle šansa za privatni sektor, a sve što od države treba tražiti jest da ih u tome ne sprječava.

Krenimo najprije od činjenica. Velik broj izbjeglica, većinom iz Sirije, trenutno se nalazi u Hrvatskoj. Izlazak iz zemlje im je otežan, pa postoji realno očekivanje da će neki od njih razmotriti mogućnost da ovdje i ostanu. Među njima postoji velik broj visoko kvalificiranih stručnjaka: liječnika, medicinskih tehničara, profesora, inženjera, dizajnera, programera, web devolopera i općenito IT profesionalaca, čak i nogometnih trenera. Pa kada su već ti ljudi tu, i ako je izvjesno da će neki od njih tu i ostati, bilo bi dobro razmotriti način na koji koji bismo iz ove situacije mogli izvući maksimalnu korist za sve.

Informacije iz prve ruke

O ovome sam razgovarao s Antom Lučićem, osnivačem i direktorom firme A-Link za obrazovni i karijerni konzalting, stručnjakom za upravljanje ljudskim resursima. Osim toga, Lučić je dio svog života proveo u Siriji, gdje je pohađao srednju školu i naučio arapski jezik. Prema njegovim riječima, Sirija je sekularna država, kojoj vjerske slobode i kulturološki pluralizam nipošto nisu strani. Suprotno predrasudama, položaj žene i općenito odnos prema slabijem spolu nije ništa lošiji od onoga u zapadnim zemljama, iako su tradicionalno i kulturološki patrijarhalno orijentirani. Političko uređenje je diktatura, što je uglavnom loše, ali ima jednu dobru stranu - niska stopa kriminala. Zato nije za očekivati da će sirijske izbjeglice biti sklone kriminalnom ponašanju.

Lučić je jučer bio na Zagrebačkom velesajmu, između ostalog pomažući kao prevoditelj i razgovarajući s izbjeglicama. Po njegovoj procjeni, gotovo svi prisutni bili su mahom is Sirije. Radno sposobnih muškaraca ima 60–70%, a ostatak čine djeca i žene, od kojih su neke i trudnice. Njegov općeniti dojam je da u toj skupini ljudi leži ogromni ljudski potencijal, koji samo čeka da bude upogonjen na uzajamno dobro njih samih, kao i cijele ekonomije. Kada bi se na neki način moglo povezati izbjeglice s poslodavcima koji traže ono što oni mogu ponuditi, to bi mogao biti pravi ekonomski boom.

Država ne smije nametati restrikcije

Najveći problem u realizaciji ovog rješenja je, kao što to obično biva, država sa svojim welfare programima i zakonodavnim restrikcijama. S jedne strane tu je tzv. "socijalna država" koja omogućava ljudima da žive od naknade za nezaposlene, a s druge strane rigidno radno zakonodavstvo koja ljudima priječi da slobodno ulaze u ugovorni odnos s poslodavcem. Tako npr. imamo paradoks da je, prema logici birokrata, bolje ležati na kauču i primati socijalnu naknadu od 1800 kn, nego biti zaposlen, produktivan i stjecati nova iskustva i vještine za plaću od 2000 kn.

Ako tome pridodamo reketarenje raznoraznih komora i cehova, propise o profesionalnom licenciranju, minimalne tehničke uvjete, bizarne propise o visini prozora u radnom prostoru i slične gluparije, lako je vidjeti gdje leži glavni (i jedini) razlog velike nezaposlenosti u Hrvatskoj. Izbjeglička kriza mogla bi poslužiti kao izvrsna prilika da se ozbiljno pokrene pitanje nezaposlenosti uzrokovane birokratskim barijerama koje stoje između radnika i poslodavaca.

"Socijalna država" rezultira ksenofobijom

Američki ekonomist Milton Friedman uočio je zanimljivu korelaciju između ksenofobije i postojanja tzv. "socijalne države". Proučavajući prilike u SAD-u s kraja 19. i početka 20. stoljeća, uočio je da u tom razdoblju ksenofobije kakvu danas poznajemo gotovo da i nije bilo. Puni brodovi imigranata stizali su u američke luke, gdje ih je mjesno stanovništvo dočekivalo s klicanjem i oduševljenjem. Poslodavci su stajali na dokovima i na licu mjesta nudili ljudima posao. Na imigrante se gledalo kao na dragocjenu radnu snagu, ljude koji dolaze kako bi radili i doprinosili ekonomskom prosperitetu. Bilo je to vrijeme minimalne države, kada federalna javna potrošnja nije prelazila 3%, a porez na dohodak kao takav nije ni postojao.

Nakon što su SAD uvele instrumente tzv. "socijalne države", a posebno za vrijeme predsjednika Roosevelta, stav prema imigrantima se radikalno promijenio. Na ljude koje se nekada dočekivalo s dobrodošlicom, sada se počelo gledati kao na prijetnju: pijavice koje dolaze kako bi se nakačili na državnu sisu i živjeli na grbači tuđeg rada. Po prvi put u povijesti SAD-a useljenici nisu bili dočekivani s dobrodošlicom.

Pustiti ljude da žive i rade

A evo i par konkretnih koraka koje bi mogle dovesti do toga da se izbjeglička kriza pretvori u ekonomsku priliku. Suspendirati Zakon o radu i poslodavcima dati punu slobodu da se dogovore s izbjeglicama oko uvjeta rada, plaće i svega ostaloga. Na velesajmu otvoriti štandove u kojem će poslodavci ili ljudi kojima treba bilo kakva pomoć na licu mjesta moći dogovoriti uvjete i način suradnje. Bez poreza, bez doprinosa, bez ikakvih birokratskih procedura. Samo dopustiti ljudima da rade i stvaraju novu vrijednost za vrijeme dok borave u Hrvatskoj. Prilika nam je pred nosom: treba samo ispružiti ruku i uhvatiti ju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala