Prihvatio se naš Slavko nezahvalnog zadatka. Naime, svaka vlast nakon izbora mora uhljebiti stotine i tisuće svojih vjernih sljedbenika, koji naravno nakon odlaska s vlasti ne odlaze iz svojih fotelja, nego budu raspoređeni na još besposlenija neradna mjesta, u odnosu na ona na koja su došli. I tako se kroz godine njihov broj konstantno povećava.

 

 

Netko treba namaknuti lovu za tu vojsku "djelatnika", za njihove plaće, naknade za odvojeni život, naknade za spojeni život, za putovanja do mjesta gdje sjede, za prehranu, itd. Taj težak zadatak, da se od sve manjeg broja ljudi koji nešto rade, uzme što više novca da bi se namirili stranački proračunski priljepci, zapao je našeg Slavkeca. I zato je tako nervozan.

 

Naravno, kada god se potegne pitanje zaposlenih na neradnim mjestima, koja se financiraju iz proračuna, onda stranački uhljebi gurnu u prvi red medicinske sestre, liječnike, učitelje i profesore i sakriju se iza njihovih guzica, kako bi na njihovoj grbači opravdali svoju poziciju.

 

 

I gdje onda da Linić nađe lovu? Pa naravno, kod onih koji pokušavaju nešto raditi i od toga živjeti. Jasno je da je fiskalizacija određena samo za preprodavače, koji ne proizvode robu već je samo preprodaju. Ali to su ljudi koji svojom aktivnošću pokušavaju zaraditi za vlastiti život, jer bi u suprotnom bili socijalni slučajevi i opet završili na državnom proračunu.

 

Na mnogim tržnicama, proizvođači su posebno obilježeni te je kupcima lako prepoznati da li se radi o proizvođaču ili preprodavaču, te će kupci odlučiti kod koga kupiti. Prodavač banana na placu ne konkurira proizvođačima voća i povrća, ali konkurira Konzumu. Je li možda u tome problem? Jedan od apsurda je primjerice da uzgajivač riba ne treba fiskalnu blagajnu, ali neka gospođa koja na "peškariji" preprodaje ulovljenu ribu koju je to jutro kupila od ribara, treba fiskalnu blagajnu.

 

 

U izjavi da Al Jazeeru Linić kaže: "Mogu što se mene tiče sutra prestati prodavati, nisu potrebni na tržnici, nisu potrebni. To su preprodavači i nemamo razumijevanja za njih”.

 

I kuda ćeš onda Liniću sa tim desecima tisuća ljudi? Poslat ćeš ih kolegi Mrsiću, pa će ih on sa svojim smiješnim mjerama zaposliti? Platit će im tečaj Excela da kumice s placa postanu „konkurentne na tržištu rada“?

 

Završit će kao socijalni slučajevi, na proračunu, u prijevremenim penzijama, invalidskim penzijama ili zavodu za zapošljavanje. Ali Linić će biti sretan. Jer i ono malo što ih preživi ovaj eksperiment, ubacit će još koju kunu u proračun za plaću stranačkog uhljeba.