54.81.178.153 US
 

Uber stiže - taksisti, pronađite drugi posao!

Piše: Goran Vojković
ponedjeljak, 3.8.2015. 16:13
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Ilustracija: Index

ZADNJIH par tjedana u Hrvatskoj je počela priča o Uberu – novom servisu koji milijunima ljudi omogućava jeftin i ugodan prijevoz, stotinama tisuća dodatni ili stalni posao, a postojećim taksistima diže kosu na glavi – do razine da u nekim svjetskim gradovima imamo fizičke obračune s vozačima Ubera.

Stvar je jednostavna – kao i kočije, parne lokomotive ili parabrodi na kotače – klasičan taksi se došao do svog tehnološkog kraja. Ovo sada je samo priča ljudi uljuljkanih u sigurnost radnog mjesta i naviklih na prošlost, u očajničkom pokušaju da zaustave tehnologiju. Već viđeno. A rezultati će naravno biti – što se netko dulje bude protivio tehnologiji, to će ekonomski više pasti i nestati u bespućima povijesti. Za desetak godina taksi službe koje poznajete – biti će samo stvar prošlosti. Isto kao i pisaći strojevi.

Što je Uber?

Uber Technologies Inc. američka je kompanija smještena u San Francisku. Svoj rad temelji na Uber mobilnoj aplikaciji, koja omogućava korisnicima da pomoću smartphonea zatraže prijevoz od Uberovih vozača – ljudi koji s kompanijom Uber imaju ugovor, no inače su slobodnjaci, dakle nisu zaposleni u Uberu, i voze vlastite automobile.

Kako stvari funkcioniraju? Zatražite prijevoz, Uberov vozač dođe, odvede vas na traženu lokaciju (često po upola nižoj cijeni od klasičnog taksija, makar zna biti i skuplje kada su gužve), iznos za vožnju vam se automatski skine s kartice, vozač dobije svoj dio i to je to. Jednostavno i učinkovito. Vozite vlastiti automobil, klasičnog dispečerskog centra nema, popratni troškovi si minimalni. Nije ni čudo da se ovaj startup (kompanija je rođena u ožujku 2009.) raširio svugdje po svijetu – sada je aktivan u 58 zemalja i preko 300 svjetskih gradova.

Uber želi doći i u Hrvatsku. No, naravno, počele su krokodilske suze postojeći taksista, patetične izjave nekih političara, a napokon su se i javile i političke stranke, tako je ORaH protiv Ubera, a HNS za dolazak.

Protivnici pričaju kako Uberovi vozači nemaju posebno obrazovanje za biti taksi vozač, kako ne plaćaju skupe dozvole i tako dalje. No, protivnici Ubera zaboravljaju temeljnu stvar – na korisniku usluge je da se odluči čiju će uslugu koristiti i nije ni na državi ni na lokalnoj samoupravi i na postojećim taksi vozačima da odlučuju gdje i kako netko želi potrošiti svoje novce za prijevoz.

Kako se postaje Uberov vozač?

Vrlo je jednostavno raditi za Uber – postupak se samo malo razlikuje po zemljama. Morate doći na razgovor, morate donijeti papire da niste kazneno kažnjavani i morate imati noviji automobil sa četiri vrata. Potpišete ugovore – i to je to. Dobivate svoju aplikaciju i broj. Uključite mobitel i čekate dok se ne pojavi korisnik. Krenete prema njemu, odradite vožnju i to je to. Novac je skoro na vašem računu.
Vrhunska stvar oko Ubera je što je to u biti izvrstan dodatni posao – mnogi Uber vozači ne rade više od desetak sati tjedno. Dakle, posao uz redovni posao koji vam osigurava honorar. Studenti znaju raditi i dosta više – no naravno, ako želite i hoćete raditi, nitko vam ne priječi da budete aktivni i više.

Zamislite dakle situaciju u Hrvatskoj gdje možete primjerice raditi samo ljeti – odete na godišnji, i dok se obitelj kupa, koristite priliku gomile turista da ih razvozite i platite si dio ljetovanja. Možda i cijelo. U Splitu je Ultra i svi traže prijevoz? Odlično, vikend je tu, vozite i zarađujete. Ne da vam se voziti ili ste umorni – taj dan ne vozite. Potpuno sami određujete svoje radno vrijeme, a pitanja vozila, amortizacije i ostaloga – samo su vaša. Uber ima svoj postotak, ostalo je vaš prihod.

Panika među taksistima

Naravno, ovakav model stvara doslovno pa paniku među postojećim taksistima – do razine fizičkih obračuna u nekim gradovima. Navode se i priče kako eto Uberovi vozački nemaju posebne škole (čemu, imaju vozačku?), kako nemaju osiguranje (to je bar lako propisati), kako se ne plaćaju skupe licence gradovima (zašto bi se plaćale?). I tako dalje. U biti je to kuknjava za prošlim vremenima koja se više nikada neće vratiti.

No, hajdemo analizirati zašto je taksi prijevoz uopće tako regulirana djelatnost, gdje treba i posebne dozvole i tipizirana vozila i još puno toga. Razlog je jednostavan – standardizacija usluge. Još je tako od doba kada su te poslove obavljala kola s konjima.

Došli ste u neki grad i ne znate kakva je tamo usluga. Nemate prijatelja koji će reći: Mate je dobar, Frane ima lošu kočiju. Zato je gradska vlast propisala kako izgleda taksi vozilo, i što sve mora imati vozač. Najbolji primjer je još iz pretprošlog stoljeća: gledali ste Sherlocka Holmesa. Kada pozove kočiju, pojavi se uvijek standardizirana kočija u kojoj možete očekivati neku standardiziranu udobnost. I svi javni taksiji u zadnjih valjda 150 godina rade na tom principu.

Dodatno se sustav dozvola u međuvremenu omilio vlastima – pa su i preko skupih plaćanja za dozvole počeli puniti proračune kako bi kupovali glasove na izborima dijeleći građanima te iste novce koje su ih preko taksista pokupili – ne zaboravite, nije taksist korisnik usluge, vi ste, dakle sve što grad naplati njemu, mora prebaciti na vas.

I sve je to tako funkcioniralo, pa i imalo smisla punih 150 godina. Do izuma pametnog telefona.

Ocjene vozača i ocjene korisnika – više dozvole ne trebaju

Model javnih licenci u cilju standardiziranja usluge poslala je u prošlost mogućnost koju nudi Uber aplikacija – ocjenjivanje samih vozača. Nakon vožnje ocijenite vozača i vozilo – ako je vozač neugodan, ako u vozilu smrdi ili je prljavo, dati ćete mu nisku ocjenu. Vozač koji bude imao loš prosjek – biti će pozvan na razgovor, a ako se ne popravi, ostati će i bez ugovora.

S druge strane, i sam vozač ocjenjuje putnika, pa ako je putnik neugodan ili primjerice pijan – njegova ocjena će također biti niska i načekati će se da li će ga naredni put netko pokupiti. Uber dakle nije klasična javna usluga gdje prijevoznik mora sve voziti.

Uber ima i još jednu karakteristiku koju nemate kod klasičnih taksija – u slučaju da se dogodi nešto izvanredno, možete odmah poslati poruku Uberu i tamo će odgovorna osoba odmah dobiti obavijest – od toga da se vozač „nabacuje“ putnici do toga da vozi opasno. Ili da je neugodan iz bilo kojeg razloga.

Uz takav model koji je vrlo teško krivotvoriti – sustav klasičnih dozvola za taksi usluge više nije potreban. Ovo je sustav koji se pomoću procjena samih korisnika samoregulira i to mu je velika prednost. Jeftiniji je, omogućava ljudima dodatnu zaradu, odnosno prijevoz po povoljnoj cijeni – i tu nema nitko imati što protiv, osim naravno do sada privilegiranih taksista. Čak je i sigurniji – uvijek i vozač i putnik mogu dati „uzbunu“, položaj vozila se zna, policija može doći za minutu, ako je potrebno.

Usporene europske države

Čini se da najviše problema Uberu rade neke europske države – očekivano, Europa je premrežena propisima i u velikom dijelu ovog kontinenta vlada borba za bolju prošlost, umjesto da se čeka budućnost. A Uber je budućnost. Par stvari još treba riješiti na nacionalnoj razini (primjerice osiguranje i plaćanje poreza – ovo nije ni ugovor o radu ni klasični ugovor o djelu) i Uber bi u kriznoj i turističkoj Hrvatskoj mnogima mogao biti dodatni izvor prihoda, a mnogima drugima omogućiti jeftinu vožnju.

Naravno, ne samo u Zagrebu, već i u Zadru, Splitu, pa zašto ne i na Visu ili Lastovu – gdje će netko odlučiti dio godišnjeg provesti kao Uber vozač i upoznati brojne nove i zanimljive ljude. Nešto zaraditi, iskoristiti automobil koji se već ima – omogućiti obitelji tjedan dulje ljetovanja…

Klasični taksi vozači će biti na ovo ogorčeni – početi će kukanja kako oni teško žive, kako oni puno plaćaju, kako su u pitanju egzistencije njihovih obitelji – pa ljudi, nađite si drugi posao. Iste kuknjave su bile kada su automobili mijenjali kočije, a zasigurno i kada je Ford napravio Model T, jedan od prvih automobila koji nije trebao profesionalnog vozača i mehaničara kako bi se uopće vozio.

Svijet se mijenja, neka zanimanja nestaju, neka nova se rađaju – i tome se treba prilagoditi. Nije da će Uberom klasični taksi nestati – biti će i dalje potrebe za njime, neke relacije i neke termine i dežurstva Uberovi vozači neće pokrivati baš najbolje – ali neće trebati ovoliko taksista koliko sada ima.

A ako „klasični“ taksisti budu previše grintali i uvjere političare da blokiraju Uber – samo će na globalnoj razini ubrzati razvoj samovozećih automobila. I onda ćete za 10 godina imati samovozeći taksi, kojeg ćete pozvati također mobitelom, sjesti u njega, reći adresu i vozilo bez vozača će vas prebaciti u drugi dio grada za 20 kuna. Kako je električno, potrošiti će na to kunu. Vozi 24 sata, ne ide na bolovanja, ne traži godišnji, ne umara se, sigurnije je od živog vozača (jer već i sadašnji mobiteli mogu reagirati brže od bilo koga od nas) i lijepo kada mu baterija bude na kraju, otići će samo na punjenje i čišćenje u garažu. Par ljudi će održavati nekoliko desetaka takvih vozila.

Gdje je problem države?

Naravno, postavit će se pitanje što s onima koje će zamijeniti aplikacija Uber. I što s brojnim drugim radnim mjestima koja će doživjeti sličnu sudbinu – uzmimo na primjer samo osobe koje rade na blagajnama u supermarketima. Mislite li da će tamo dočekati mirovinu? Velika većina neće – tamo su samo zato što je u Hrvatskoj kriza i radnici rade za male novce. Da se pitanje standarda imalo popravi – vlasnici trgovačkih kuća bi uveli samonaplatne blagajne. Slično tome, roboti za čišćenje će preuzeti čišćenje velikih površina škola i drugih dvorana već za koju godinu. Za sustav naplate na autocestama već i sami cestarski sindikati govore da nije vječan – GPS i drugi načini naplate će zamijeniti blagajnike kroz 5-7 godina.

I to su normalni procesi. Svijet se mijenja i svijet se automatizira. Ali tu postoji i odgovornost države. Odgovornost države je da omogući ljudima prilagodbu i da ljudima otvoreno kaže što ih ide.
Odgovornost države je da sve oblike školovanja maksimalno oslobodi poreza. Odgovornost države je i da prilagođava školske i fakultetske programe, reducira pa i ukida zanimanja koja u budućnosti neće biti potrebna. Odgovornost države je da napravi strategiju viškova zaposlenih u državnim firmama i ljude usmjeri na nova zanimanja i nove djelatnosti. Ljudima treba otvoreno reći – ako imaš manje od 50, a radiš kao taksist ili radnik za blagajnom – razmišljaj o nečemu drugom! I pružiti im šansu, makar i vaučerima za promjenu zanimanja. Vaučeri za prekvalifikaciju su jeftiniji od novih socijalnih slučajeva. A to država ne radi. I to je problem.

Hrvatska – zemlja koja bi radije u prošlost

Hrvatski političari rade obratno – još se i najavljuje kako će se taksi dozvole moći nasljeđivati, dakle daje potpuno pogrešna poruka mladim generacijama da ih posao čeka, umjesto da se oko posla potrude i pripreme za budućnost. Programi srednjih škola i fakulteta školuju za neka davno prošla vremena – sve kako bi se reforme izbjegle, sve kako bi se očajnički na izborima dobio koji glas ljudi koji žele da sve ostane kako je bilo. Hrvatska politika i političari – Hrvatima koji kao narod baš i ne vole promjene – upravo još dodatno viče: „Da, da bit će sve kako je bilo!“

Jedan je još to od niza dokaza kako mi nemamo državnike nego političare. Iste ove probleme, s gašenjem cijelih zanimanja (no i stvaranjem niza novih) imaju i druge države – i zato upravo rade na reformama. Gase se jednostavna radna mjesta i u SAD-u, i u Finskog i u Danskoj i u Njemačkoj – no te zemlje rade na otvaranju novih. Iznimno se ulaže u visokotehnološku industriju i nove usluge. Hrvatska radi na – prošlosti, nadi da će sve ostati kako je bilo. a to je potpuno pogrešno.
Svijet koji se rađa ovih godina ima malo veze sa svijetom koji je postojao do sada. Tko to ne želi shvatiti – ima problem, bio pojedinac ili država. A mogao bih se kladiti kako će Hrvatska nastaviti kukati, kako će krenuti zabrane i patetični pokušaji ograničenja novih tehnologija. A to ne ide. Tehnološki napredak je činjenica i ne pita nas želimo li ga u blizini.

Dobrodošao Uber!

I da se vratimo na početak – kako ćete trošiti vaš pošteno i teško zarađeni novac nije stvar ni države ni lokalne samouprave ni taksi udruženja. Ako želite klasičnog taksistu, ako želite Uber taksistu, ako želite sami voziti za Uber ili ići biciklom, to je samo vaša i vaša odluka i tu vam nema što tko zabranjivati ili vas ograničavati! I ako želite dodatno zaraditi koju kunu nakon posla – opet nije stvar države, osim da si osigura da na to platite neki razumni porez.

Zato – Uber – dobrodošao u Hrvatsku i nadajmo se skorim povoljnim vožnjama i mogućnostima da tisuće naših sugrađana nešto dodatno zaradi!
 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije