Foto: Index/Daniel Kasap/PIXSELL

ESKO AHO spada u privilegiranu kategoriju istaknutijih finskih državnika. Stupivši na poziciju predsjednika vlade sa samo 36 godina, postao je najmlađi finski premijer u povijesti, a tu je dužnost obnašao četiri godine, od 1991. do 1995.

Početkom 90-tih, kada je Aho zasjeo u "užarenu stolicu", Finsku je potresala teška ekonomska kriza. Kao tadašnji premijer, Aho se odlučio na institucionalne i ustavne reforme, koje su njegovoj vladi omogućile provedbu kontroverznih i veoma nepopularnih reformi, koje su ga u konačnici koštale izbora.

Ipak, s obzirom na to da su takve reforme, neugodne ali nužne, urodile plodom, Aho za Index objašnjava kako građani Hrvatske trebaju prestati poklanjati pažnju glasnim populistima, koliko god oni bili zastupljeni u medijima, te početi podržavati one koji nude stvarne i nužne reforme.

Finska i Hrvatska dijele niz sličnosti, ako usporedimo finsko iskustvo iz ranih 90-ih s recesijom u kojoj se Hrvatska nalazi. Što biste istaknuli kao ključne smjernice kojima ste se vodili kada ste provodili reforme u Finskoj tih godina?

Kriza koju je Finska doživjela u ranim 90-ima bila je posljedica cikličnih problema i strukturalnih slabosti. Glavni naglasak smo stavili na strukturalne elemente. Ulaganje u istraživanje i razvoj (R&D), radikalna porezna reforma, restrukturiranje bankarskog sustava te povećanje produktivnosti javnog sektora nalazili su se u središtu vladinih politika. Zahvaljujući ustavnim i institucionalnim reformama, moja vlada je stvorila oruđe putem kojega je mogla izvršiti složene i kontroverzne reforme.

Slavna izreka kaže kako je "kriza predobra prilika da bi se propustila". Veliki ekonomski problemi ne pojavljuju se iz vedra neba, bez upozorenja. Problem sa stalnim govorenjem o strukturnim reformama je taj da, ukoliko se ništa ne poduzima, ljudi s vremenom postanu skeptični te izgube volju za odricanjem koje takve reforme traže. Dolazi do laganog i sporog krvarenja, umjesto brzog i kirurški preciznog šoka, koji, unatoč tome što je neugodan, u konačnici potiče oporavak ekonomije.

Finska je kroz sveobuhvatnu poreznu reformu, velika smanjenja potrošnje na federalnoj i lokalnoj razini te izvozno orijentiranu devalvaciju valute do 1995. uspjela prebroditi krizu. Je li slična formula primjenjiva i za države koje se danas bore s ekonomskom reformom?

Glavna pouka koja se može izvući iz finske situacije je ta kako je nužno kombinirati kratkoročno unaprjeđivanje konkurentnosti sa strukturnim politikama. Danas mnoge europske zemlje, uključujući Finsku, boluju od duge recesije jer se nisu posvetile strukturnim promjenama. Fiskalne mjere su popularno sredstvo poticanja ekonomskog rasta i zapošljavanja, ali u malim zemljama i zemljama koje se oslanjaju na izvoz, to ne funkcionira.

Svaka zemlja mora razviti vlastitu strategiju uklanjanja strukturnih prepreka koje stoje na putu napretka. Zemlje poput Hrvatske moraju se usredotočiti na područja poput javnih financija i oporezivanja, na tržište rada, na učinkovitost javne uprave te na firme u vlasništvu države.

Koje strukturne reforme biste naveli kao prioritet za europske zemlje danas?

Europa se mora vratiti na stazu rasta. Ne postoji prečac do globalne konkurentnosti. Ulaganja u obrazovanje, razvoj i istraživanje (R&D) te inovacije ključna su za budućnost Europe. Najveća prilika krije se u digitalizaciji, koja će voditi do radikalnih promjena na područjima manufakture, logistike te javnih i privatnih usluga. Europa ima potencijal stvoriti najbolji ekosustav za primjene digitalizacije, ali dosad Europska unija to nije bila u stanju iskoristiti. Spor napredak u implementaciji jedinstvenog digitalnog tržišta dobar je primjer naših slabosti.

Kvaliteta i efikasnost državnih institucija ključan su resurs koji je ujedno i preduvjet za digitalizaciju. Nekoliko država članica EU-a, uključujući Hrvatsku, ocijenjeno je dosta nisko na području kvalitete administracije. Indikatori Svjetske banke o kvaliteti državnog upravljanja upućuju na općenite slabosti hrvatske javne uprave, osobito u pogledu korupcije, vladavine prava, kvalitete regulative te učinkovitosti vlade. Sve su to područja koja zahtijevaju ozbiljan rad i predanost.

Smatrate li da je hrvatska solucija podizanja PDV-a s 23 na 25 posto bila učinkovita? Kakvu je poreznu politiku vodila Finska početkom 90-ih?

Povećanja poreza su laka, ali neučinkovita mjera za povećanje državnih prihoda usred krize. Umjesto toga, nužno je provesti strukturne reforme u samome oporezivanju. Finska je učinila i jedno i drugo u ranim 90-ima. Viši porezi na prihod bili su motivirani socijalnim težnjama i težnjama spram jednakosti. U svakome slučaju, najvažniji pojedinačni napor za poticanje brzog i održivog oporavka finske ekonomije bila je reforma korporativnog oporezivanja dobiti i prihoda od kapitala. Niska stopa poreza, zajedno sa širokom poreznom osnovicom stvorila je održiv i učinkovit poticaj za firme da investiraju, zapošljavaju i rastu.

Ako uzmemo u obzir finsko investiranje u razne sektore koji u zadnje vrijeme bujaju, biste li preporučili investiranje u ICT i obrazovanje kao mudar put za zemlje danas?

Danas je ključan izazov zagovarati primjenu tehnologije. Ono što nam treba su multidisciplinarne vještine i talenti, bolja suradnja između javnog i privatnog sektora te učinkovitije korištenje sredstava za istraživanje i razvoj (R&D).

Prema statistikama, Hrvatska trenutačno ulaže tek 0,73 posto svojeg BDP-a u istraživanje i razvoj, što je daleko ispod prosjeka Europske unije koji iznosi 2,03 posto. To se mora promijeniti ako zemlja želi postati konkurentnija. Nužno je shvatiti kako je ulaganje u R&D dugoročna investicija te kako je potrebna predanost, kako javna, tako i privatna.

Koje sektore smatrate strateški bitnima, odnosno u koje sektore bi današnje države trebale ulagati?

Vlade ne bi trebale birati sektore, čak ni investirati u pojedinačne firme. Novac za istraživanja, razvoj i inovacije mora dolaziti od inicijativa koje dolaze od firmi, mora dolaziti od istraživačkih institucija vezanih uz sveučilišta. Javno financiranje je najučinkovitije kada ga se upari s privatnim investicijama.

Neki kažu kako su Vas nepopularne reforme koje ste proveli u 90-ima koštale pozicije na izborima 1995. Osvrćući se na Finsku danas, jesu li reforme bile vrijedne riskiranja?

Nedavna iskustva u Europi svjedoče kako je najsigurniji način da se izgube izbori upravo izbjegavanje rizika i odgađanje nužnih reformi. Najveći izazov strukturnih reformi je njihov vremenski opseg, njihovo trajanje. One stvaraju troškove i, kratkoročno gledano, čak i negativne posljedice. Veoma rijetko vlada koja riskira sa strukturnim reformama može uživati u njihovim plodovima.

Ponekad političari podcjenjuju obične građane i njihovu sposobnost da shvate potrebu za fundamentalnim promjenama u društvu i ekonomiji. Problem je u tome da najglasniji i najvidljiviji protivnici reformi često dobivaju najviše medijske pozornosti.

Što biste naglasili kao najvažniji resurs koji mediteranske zemlje u krizi, usmjerene na turizam poput Hrvatske, mogu iskoristiti kako bi se uhvatile u koštac s recesijom?

Hrvatska je jedna od onih europskih zemalja koje mogu profitirati od oponašanja. Postoji nekoliko sektora, kako u javnoj, tako i u privatnoj domeni, u kojima Hrvatska može učiti od drugih europskih zemalja. Inovacija je sjajno oruđe za razvijanje zemalja ili tvrtki, ali ona je po svojoj naravi veoma rizična. Putem imitacije napredak se može ostvariti brže i uz manji rizik.

Hrvatska ima problem tipičan za Europu - prevelik i preskup javni sektor. Reformirajući javni sektor putem potpune digitalizacije, Hrvatska bi mogla stvoriti resurse koji su joj potrebni za rast. Uštede bi, srednjoročno, mogle biti ostvarene putem racionalizacije na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini uprave, kako bi se stvorila manja, ali učinkovitija administracija.

Koje su opasnosti na koje bi države trebale paziti prilikom borbe s recesijom?

Najveći rizik je u podcjenjivanju problema te u krivoj procjeni vremena potrebnog za oporavak. Preporučujem vladama koje se suočavaju s ekonomskom krizom da svoje strategije temelje na najgorem mogućem scenariju. Ako se u konačnici pokaže kako se stvari popravljaju brže od očekivanog, neće biti problem prilagoditi politike. Razočaranja su opasna, kako u poslu, tako i u politici.

Skoro dvije godine su prošle od Vaše zadnje posjete Zagrebu za vrijeme koje ste govorili o finskim reformama. Jeste li otad primijetili neke pozitivne trendove u Europi koje biste istaknuli kao ohrabrujuće?

Vidim napredak u nekoliko europskih zemalja kao što su Irska, Španjolska, Island i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ipak, čak i kod tih zemalja bitno je istaknuti kako je napredak postepen te kako se, nažalost, oporavak na području zaposlenosti i socijalnog sektora vidi tek na kraju.

U zaključku, kada biste mogli poslati poruku političkim čelnicima zemalja koje su suočene s ekonomskim problemima, kako bi ona glasila?

Transformiranje društava i ekonomija nikada nije linearno. Čini se kako su u demokracijama krize potrebne kako bi se provele nužne reforme. Ako ste vođa koji se nalazi pred takvim izazovom, prihvatite to kao priliku. Imat ćete sjajnu mogućnost da obavite stvarne reforme. Rizik je visok, ali potencijalne nagrade također su visoke.