Foto: Index, Hina

PREDVODEĆI polnoćku u senjskoj katedrali biskup Mile Bogović se u svojoj božićnoj poruci osvrnuo na aktualna politička zbivanja u Hrvatskoj. Biskup se niti u svetoj kršćanskoj noći nije, čini se, mogao odvojiti od jeftine dnevne politike i politikanstva, pa se onako s oltara sjetio i promjene vlasti i političkih pregovora i svih onih prljavih, svjetovnih stvari kojima smo svjedoci ovih dana.

Kada biskup koristi oltar kao političku govornicu, gdje ne govori načelno o stavovima katoličke crkve u za nju važnim političkim pitanjima – naravno da ima pravo govoriti o odnosu crkve prema pobačaju do socijalnog nauka crkve – već kada koristi oltar kao mjesto podrške konkretnim političarima i konkretnim političkim idejama, onda je prekršio nekoliko pravila u najmanju ruku lijepog ponašanja.

Kada biskup priča o politici - onda je političar

Katolička crkva je univerzalna crkva. Ne postoji nešto poput hrvatske katoličke crkve – u kršćana nacionalne su pravoslavne crkve. I svaki svećenik kada govori s oltara govori svim vjernicima – bili oni Hrvati, građani Hrvatske ili neki treći koji su se zatekli u crkvi. Univerzalna crkva se stoga nema što miješati u konkretnu politiku, konkretne političare i konkretni politički život.

Nadalje, čini se da biskup Bogović zaboravlja da prima plaću iz hrvatskog državnog proračuna – dakle i od glasača HDZ-a, i od glasača SDP-a, i od glasača Mosta i od glasača Radničke fronte. Cijela Hrvatska koja uplaćuje u proračun omogućava biskupu da dobiva iz tog istog proračuna mjesečnu plaću – i stoga biskup ne bi trebao politički javno govoriti o ovoj ili onoj stranci – jer političar nije, već javni službenik plaćen javnim novcem.

Javnim novcem je plaćen od svih da se bavim svojim poslom – vjerom, crkvom i vjernicima, a ne da se bavi politikom. Ako mu se to ne sviđa, cijenjeni biskup bi mogao vratiti u proračun naredne četiri godine onaj dio svoje mjesečne plaće koliko su eto postotno dobile glasova stranke koje ne podržava.  Jer, ako ne želi da su na vlasti SDP ili neke treće stranke – zašto bi uzimao novac glasača tih stranaka? Ili su škude važnije od ideala? U Bibliji, koju cijenjeni biskup sigurno ima na stolu, ima dosta referenci na novac i ideale, pa si može proučiti.

Najvažnije – kada biskup priča o politici, onda je političar. I to podao, zao političar, koji koristi zaštitu svetog mjesta, svetog događaja i oltara kako bi širio svoje političke ideje na način da mu se ne može kontrirati. Jer, ukoliko dođete u Sabornicu – tu je oporba. Kada ste na trgu – onda netko može iz mase zavikati. Kada ste na televizijskoj emisiji, obično su tu i neki koji misle drugačije. No, kada pričate politički s oltara, onda ste zaštićeni oltarom – jer ne očekujete i ne događa se da netko onda skoči na susjednu prodikaonicu i dade vam repliku. Politički pričati, u smislu promoviranja konkretnih stranaka, zaštićen oltarom – nisko je i podlo. A u tom slučaju – svećenik, pa i časni biskup, samo je običan pop koji se zaigrao svjetovnim i materijalnim – i tu onda ne zaslužuje nikakve posebne zaštite i obzira koje obično imamo prema ljudima od vjere.

Uostalom, reče Stjepan Radić još 1924. godine: "Ali kad naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i politički vođe, onda je moja i naša dužnost, da to prosudimo i ako treba i osudimo." Stoga, kada netko govori o politici s oltara, onda o njemu treba kao o političaru, i to u pravilu zlom i prijetvornom političaru – jer se krije oltarom, mjesto da o politici priča kada i gdje je mjesto.

Biskupovo demagoško popovanje

Kaže tako biskup Bogović:
"Gledao sam ovih dana jednog novinara kako se drsko odnosi prema čovjeku koji je bio kandidat za premijera. Kao da tom novinaru čovjek treba dati računa za sve što je radio i što će raditi, odgovarati na njegove neumjesne upite. Ali kandidat je bio stalno tako smiren i jasno odgovarao na provokacije. Vidjelo se da je svoja ponižavanja koristio da bude još jači u dobrim vrlinama, da je imao snage raditi za ljude i onda kada ga oni odbacuju.

Dakako, to je samo blijedi primjer za ponižavanja koja je utjelovljeni Sin Božji doživljavao od čovjeka, ali on je uvijek u tim ponižavanjima rastao. Pače, ne bi moglo ni biti onoga ljudskoga rasta da nije bilo poniženja i iskušenja".

Iako nije naveo imena, očito je da se radilo o prvoj osobi MOST-a, Boži Petovu, i intervjuu kojeg je dao novinaru Mislavu Bagi.

Valjda nema licemjerja većeg od popovskog licemjerja, jer najblaže je licemjerno i jeftino jedan politički intervju i ono što prolazi političar na visokoj funkciji uspoređivati s Isusom i njegovim putem. Pitanja političaru nisu nikakvo "poniženje", već posao koji novinari rade. A posao političara je na njih odgovoriti. Kome se u to ne ide – ne mora se baviti politikom ili općenito javnim poslom.

Uz javni posao dolazi propitkivanje, osobna pa i neugodna pitanja, analiza prošlosti i postupaka – sve što se običnoj, anonimnoj osobi ne događa. Onome tko ide na funkciju zastupnika, pa još više ministra, potpredsjednika Vlade ili premijera – gleda se sve, i da, postavljaju se i neugodna pitanja. Sutra će uostalom taj isti biti pod još puno gorim pritiskom interesnih skupina, poslodavaca, sindikata, proračunskog deficita – i tko želi posao u politici mora biti svjestan da će biti pod pritiskom. Novinarski pritisak je tu možda i među manjima.

Od cijenjenog biskupa, zanimljivo nismo čuli da se tako uzrujao kada su neki drugi političari bili napadani i prozivani, uključivo i dragovoljce Domovinskog rata, kojih je nekoliko među aktualnim ministrima.

Otvoreno političko agitiranje

Biskupu Bogoviću, javnom službeniku kojem prema Ugovorima sa Svetom Stolicom plaću daju svi građani ove zemlje, nije strano ni čisto političko agitiranje, pa onda on u Svetoj noći, mjesto da se bavi vjerom, stane besjediti: "Pred 25 godina rađala se samostalna hrvatska država koja je upravo o Božiću, 22. prosinca 1992., dobila svoj Ustav i zato se on zove Božićni ustav. U cijelom došašću molili smo se sa zabrinutošću i čežnjom da naša država dobije vlast koja voli i narod i državu, koja je milosrdna prema svome narodu. I te strukture vlasti upravo ovih dana se polako rađaju. Molimo se Bogu da se započeti procesi sretno dovrše na dobro svim Hrvatima i svim hrvatskim građanima. Nadamo se da će naša država preuzeti brigu o iseljenoj Hrvatskoj koja u brojčanom smislu ne zaostaje za domovinskom Hrvatskom. Već preko 150 godina tu vezu je čuvala i gajila uglavnom samo Crkva u Hrvata."

Dobar dio ovog teksta tipična je politička propaganda: "U cijelom došašću molili smo se sa zabrinutošću i čežnjom da naša država dobije vlast koja voli i narod i državu, koja je milosrdna prema svome narodu. I te strukture vlasti upravo ovih dana se polako rađaju."

Ako govorimo o HDZ-ovoj vlasti, svakako bi se mogli složiti kako ljubav prema domovini zna biti jača od svega: pa se prisvajaju dionice, javne nabave, umjetničke slike, lovišta, cijele tvornice, čak i do Nogometnog saveza kojim drma upravo ta stranka. Neobičnu ljubav brojnih HDZ-ovih čelnika prema domovini, koja je ispisana na tisućama stranica Uskočkih spisa – pratit ćemo još godinama kroz brojna suđenja. SDP-ovci im po tome (za sada) nisu ni do koljena, osim ponekih bivših lokalnih čelnika, za dalje vidjet ćemo – no tu HDZ-ovu ljubav prema domovini mnogi su na svojim plećima osjetili.

Nadalje, ova rečenica bi se mogla tumačiti i kako za cijenjenog biskupa ova još uvijek postojeća vlast (do imenovanja nove Vlade) ne voli narod i državu – pa cijenjenog biskupa želimo podsjetiti da je i ta vlast izabrana od naroda, onog istog naroda kojemu crkva treba biti i sluga i duhovni vođa. Dakle, tu se cijenjeni biskup u volju naroda nema što petljati – barem ne s oltara. Ako mu je politika tako draga – lijepo onda na listu, pa da vidimo što građani kažu.

Bitka za vjeru i narod – ili za narodne novce

Dok cijenjeni biskup prima narodne novce, a prima, dok živi od poreza kojeg plaćaju i HDZ-ovci i SDP-ovci i HNS-ovci i IDS-ovci i oni koji ne glasaju, i dok taj porez plaćaju i katolici i muslimani i pastafastarijanci i jedaji i ateisti – dotle bi kao javni službenik biskup trebao poštivati sve njih. Kao što očekujemo i od učitelja, nastavnika, vatrogasca i svakog drugog javnog službenika dok obavlja svoju javnu funkciju za koju je plaćen narodnim novcem.

Kako se već biskup petlja u politiku – onda se nema što ljutiti ako dobije i politički odgovor – a to je da je jeftin, jadan, patetičan i nadasve proziran u svojoj podršci jednoj političkoj opciji. Biskup Bogović je upravo dobar primjer zašto bi trebalo promijeniti postojeće ugovore sa Svetom Stolicom – pa onda neka Katoličku crkvu financiraju oni koji žele – putem poreza za vjernike, kako je to i u dosta zapadnih zemalja. U tom slučaju – biskup priča onima koji ga plaćaju, pa neka priča i politiku, drugima svejedno, mogu plaćati neku drugu crkvu, dati svoje novce u Crveni križ ili zapiti u birtiji.

Još kada se pogleda hrvatska politika i prosječni hrvatski političari – to je loša, prijetvorna, lažljiva politika puna negativne selekcije, politika u kojoj, kako bi Bajaga rekao, "svatko može biti i dušman i brat". U takvoj politici ljudi koji se žele baviti vjerom i nekim dubljim duhovnim sferama zaista nemaju što raditi. Ono što hrvatska politika nudi – uglavnom je lažni sjaj i varljiva moć, pojmovi protiv kojih govori Isusov nauk, temeljen na čovjeku, ljubavi i praštanju.

Priča i biskup o vlasti "koja je milosrdna prema svome narodu", što je lijepa fraza, da ne dolazi od nekoga čija je egzistencija, na račun tog istog naroda, osigurana ni manje ni više nego međunarodnim ugovorom. Ima u Bibliji i teksta o prijetvornima, gospodin biskup će sigurno naći.

Zov politike u hrvatskih biskupa je jak, jer jako je to materijalno i moćno što politika nudi. Tu su naravno i sustavom ugovora zajamčeni novci hrvatskih građana, a uz "strukture vlasti" koje se "upravo ovih dana polako rađaju" cijenjeni biskup može biti siguran da ti ugovori neće doći na dnevni red Sabora barem do narednih izbora – to se nije usuđivao ni SDP, a naravno da se danas neće dogoditi. Za pokušaj revizije ugovora sa Svetom Stolicom ćemo čekati neke puno liberalnije i hrabrije političare, kako bi uopće postavili to pitanje u Hrvatskome saboru.

Znamo da je politika biskupima slatka, ali pametnije bi im bilo da se bave vjerom nego vlašću, jer mogli bi s vremenom i petljanjem u politiku i dosaditi, pa da netko i dobije saborski mandat na račun protivljenja ugovorima sa Svetom Stolicom, a onda bi se mogla malo i aktualizirati jedna također stara Radićeva:  "Vjeruj u boga, ali ne i u popa."