Foto: V.M.

"EVO, ovdje vam je pokopan moj najbolji prijatelj. Izvukli su ga iz bolnice. Bio je ranjen u oko", priča muškarac djeci okupljenoj oko bijele nadgrobne ploče u obliku srca. S lijeve strane srca slika je mladića s datumom smaknuća -  20.11. 1991. Na desnoj strani slika je mladićeve majke preminule 21 godinu kasnije.

“Majka mu nije bila katolkinja pa ga nije dala na Memorijalno groblje nego je podigla ovo. Sranje”, objašnjava djeci ali i sve većoj grupi znatiželjnika koji se okupljaju oko groba. Neki su poznavali ubijenog, neki se samo čude što je netko “naš” u “njihovom” grobu.

Groblje - najživlje mjesto u Hrvatskoj

18. studenog vukovarsko je groblje najživlje mjesto u Hrvatskoj. Kolona koja je krenula iz bolnice do memorijalnog groblja bila je tolika da su se prvi već vraćali prema gradu dok su se posljednji jedva dovukli do vodotornja. Kilometri i kilometri živih, jedan za drugim, po desetak u redu, koračali su prema grobovima.

“Jebem im krv, jebem im krv, jebem im krv,...”, mrmljao je starac. Šepa na lijevu nogu, ali ne toliko da mu treba štap. Vuče je i sa svakim korakom ili jebe, ili krv spominje. Hipnotizirajuća je ta njegova mantra koju izgovara cijelim putem. Kao da ga nosi naprijed, pomaže kada snaga posustaje. Usuđujemo se pitati ga tko je, kome krv jebe, i što mu ta molitva znači.

“Krv im jebem”, gleda kroz nas na trenutak promijenivši redoslijed riječi i nastavlja dalje prema groblju kod tko zna koga svoga. Možda je taj netko njegov u obilježenom grobu, a možda ga čeka prazna raka pripremljena za nestale ili neidentificirane vukovarske žrtve. Poljana bijelih križeva okružena je pripremljenim, a praznim rakama. Njih su nakratko zauzeli živi.

Vukovar je grad na umoru

Posjedali  su u njih umorni hodočasnici iz Kolone sjećanja. Krijepili su se u tim praznim grobovima, pušili, pričali, grijali ih za one koji još uvijek čekaju posljednje počivalište. Pokraj jedne takve rake pronašli smo snježno bijelu vrpcu. Nosile su je mnoge žene u Koloni sjećanja. Obilježje je silovanih nakon pada Vukovara. Morale su je nositi da bi se znalo da su dozvoljena lovina zločincima, danas je nose kao uspomenu na zločin. Takve vrpce nosili su i civili koje su četnici iz Lovasa potjerali u minska polja. Nevine, čiste kao bijela vrpca koje su nosili oko lijeve ruke. Nekome je bila preteška i ostavio ju je na groblju. Sačuvali smo je.

Vukovar je grad na umoru. Ubijan je žestoko ’91. Ubija ga se, potiho, svih godina poslije. Danas ima upola manje stanovnika nego prije 25 godina, a i oni koji u njemu žive polako koračaju prema groblju. Vukovar umire i već mu se podiže nadgrobni spomenik. Više od 30 milijuna kuna bit će uloženo u najveći od njih – vodotoranj. Vukovar odavno nije grad nego simbol, spomenik, grob. Samo se rijetki uspijevaju otrgnuti iz grobljanskoga blata koje ih usisava, zove. Samo se heroji uspijevaju iščupati iz njega. Na putu prema groblju hodočasnicima iz kolone poduzetni prodaju vodu, sličice, majice. Na povratku ih za nagradu časte besplatnim kuhanim vinom i kuhanom rakijom. Okrjepa za one koji su istrgnuli smrti.