23. KOLOVOZA navečer u Tverskoj oblasti srušio se zrakoplov koji je letio iz Moskve prema Sankt-Peterburgu. U avionu je bilo deset ljudi i svi su poginuli. Ispostavilo se da su među putnicima bili vlasnik Wagnera Jevgenij Prigožin, kao i najpoznatiji zapovjednik te plaćeničke vojske Dmitrij Utkin. Nije objavljeno puno detalja, ali su ruske vlasti potvrdile da su se u avionu nalazili Prigožin i Utkin te još neki zapovjednici.

Nesreća se dogodila točno dva mjeseca nakon neuspješnog pokušaja oružane pobune, odnosno pohoda vagnerovaca na Moskvu. Smrću Prigožina nastavlja se smanjivati utjecaj Wagnera, koji je svoj vrhunac u ruskoj javnosti i ruskom društvu doživio početkom ove godine, dok je trajala krvava bitka za Bahmut.

U to vrijeme Wagner je postao i jedan od simbola ruske invazije na globalnoj razini. Tada je bilo nemoguće izvještavati o ratu u Ukrajini a da se ne prate potezi Wagnera i Prigožina. Ipak, Wagner (prema nepotvrđenim izvješćima) je sudjelovao u sukobu na ukrajinskom teritoriju i 2014. godine, kada su njegovi pripadnici na Krimu zauzeli zgradu Vrhovnog vijeća. Sudjelovali su i u bitkama u Donbasu na strani proruskih separatista te značajno utjecali i na unutarnje bitke između različitih struktura tzv. LNR-a i DNR-a.

Sam Prigožin bio je biznismen blizak Kremlju s kriminalnom prošlošću, koji je obavljao specijalne zadatke za ruske vlasti: od tvornice trolova do pokroviteljstva u ratnim događanjima u kojima su ruske vlasti vidjele svoj interes.

Prigožin je 80-ih odslužio kaznu zbog pljačke, a pušten je pred raspad SSSR-a. Prodajom hrenovki započeo je restoranski biznis te došao do lanca restorana koji su tada bili popularni među ruskom elitom, uključujući samog predsjednika Putina.

Prigožinovo kazalište

Iako je godinama bio blizak Putinu te je bio vlasnik Wagnera, tek se 2022. godine, nakon ruske invazije na Ukrajinu, "odao" i potvrdio kao šef Wagnera. U tom ratu bitka za Bahmut postala je Prigožinovo "kazalište". Izašao je iz sjene i postao glavna javna osoba s ruske strane koja je komentirala zbivanja na frontu.

Tada se taj uspon Prigožina tumačio kao razočaranje ruskih vlasti u regularnu vojsku, a zapravo u ministra Šojgua i glavnog načelnika vojske generala Gerasimova, koji su tada nizali poraze na frontu. U to je vrijeme postavljen general Surovikin, a Prigožin je dobio ogromnu administrativnu i medijsku potporu.

Centri za novačenje Wagnera pojavljivali su se širom Rusije, a Prigožin je imao mogućnost novačenja po ruskim zatvorima, odakle su deseci tisuća zatvorenika završili na frontu. Bez obzira na gubitke, to je osiguralo Wagneru da si pripiše osvajanje Soledara i Bahmuta.

A gubici, mahom zatvorenika, bili su stravični. Jedan od zapovjednika Wagnera, koji je sudjelovao u ratu u Ukrajini, tvrdio je da je kroz Ukrajinu prošlo 78.000 plaćenika, od čega 49.000 zatvorenika. Prema njegovim riječima, 22.000 ljudi su poginule, a čak 40.000 je ranjeno. To je značilo da je gotovo trećina plaćenika poginula, a kad se računaju gubici (poginuli, ranjeni, nestali, zarobljeni), dolazi se do podatka da je preko 75% plaćenika završilo izvan stroja.

Sve je to pogoršavalo situaciju unutar Wagnera, a Prigožin je jednostavno odgovornost odlučio prebaciti na MO Ruske Federacije brutalno prozivajući i vrijeđajući Šojgua i Gerasimova. Istodobno je slabjela i moć struktura unutar MO-a, na čelu s generalom Surovikinom, koji je spušten na poziciju zamjenika zapovjednika.

Prigožinov pad

Tada je za Prigožina sve krenulo nizbrdo pa je počeo s napadima na vojni vrh. U isto vrijeme mreža Telegram kanala i vojnih blogera pokrenula je opsežnu kampanju diskreditiranja vojnog zapovjedništva glorificirajući Wagner i Prigožina osobno. Početkom svibnja Prigožin je najavio odlazak vagnerovaca iz Bahmuta, što je, kasnije se pokazalo, bila priprema za pobunu.

U Kremlju su njegove PR aktivnosti shvatili vrlo ozbiljno pa su postepeno smanjivali podršku. Rusko ministarstvo obrane tada je naredilo svim plaćenicima da sklope ugovor s MO-om do početka srpnja. Ranije je Prigožin bio "izbačen" iz zatvorskog sustava, što mu je drastično smanjilo mobilizacijski bazen. Stoga je odabrao pokretanje oružane pobune.

Prigožin je tako sa svojim trupama 23. i 24. lipnja pokrenuo pobunu zauzevši glavno operativno sjedište ruske vojske za Ukrajinu u Rostovu na Donu. Nadugo i naširoko analizirana pobuna završila je na prilično bizaran način. Umiješao se bjeloruski predsjednik Lukašenko, koji je zauzeo posredničku ulogu uz tada obećana jamstva ruskih vlasti.

Do danas nije baš jasno je li pobuna Prigožina bila njegova osobna želja za smjenom vojnog vrha ili je izvršavao zadatke za neke strukture unutar Rusije s ciljem da se smijeni vlast. Ipak, pobuna nije uspjela, a Prigožin, iako je imao određenu podršku javnosti (a vjerojatno i nekih struktura), nije imao potporu vojske ni javnu podršku političara ili drugih predstavnika ruskih elita.

Štoviše, visoki dužnosnici javno su istupili protiv njega i bilo je jasno da vlast neće pristati na njegove zahtjeve.

Smrt

MO je u srpnju praktički razoružao Wagner te je grupa prestala s aktivnostima na području Rusije. Dio vagnerovaca poslan je u Bjelorusiji skupa s Prigožinom, dio je potpisao ugovor s vojskom, a neki su nastavili djelovati u Africi. Upravo je i Prigožin nakon pobune najavio da će svoje djelovanje nastaviti na tom kontinentu.

Nakon što se dogodila nesreća u kojoj je poginuo šef Wagnera, pojavile su se razne teorije. Službena verzija kaže da uzrok nesreće nije utvrđen, no zanimljivije su neslužbene verzije.

Prva i najčešća jest da je Prigožinov zrakoplov oboren po nalogu predsjednika Putina. To je otprilike verzija koju je prihvatila javnost na Zapadu. Druga verzija glasi da je to bila inicijativa unutarnjih neprijatelja Prigožina u Rusiji. Neki kanali bliski Wagneru aludirali su na to da su Prigožina ubili "izdajice Rusije". Treća je verzija da su zrakoplov srušile zapadne službe.

Pojavila se i teorija da je Prigožin živ, a da je ova nesreća inscenirana. No to i nije previše bitno. Za javnost i rusko društvo važno je da je umro šef Wagnera, jedinice koja je podigla oružanu pobunu protiv vlastite zemlje.

Situacija u Rusiji

Verzijom da je Prigožina dao "ukloniti" predsjednik Putin ili netko blizak njemu šalje se vrlo oštra poruka svima onima koji se usude "izazivati" ruski državni aparat ili Putina osobno. Bilo da je riječ o Navalnom ili Prigožinu. Razlika je u tome što je Navalni organizirao prosvjede, a ne oružanu pobunu, te je stoga u zatvoru. Prigožin je krenuo u oružanu pobunu pa je ubijen.

To bi bila, između ostalog, i poruka predstavnicima ruske elite, koja u pozadini rata u Ukrajini, Wagnerove pobune i drugih problema otpisuje Putina i govori o tranziciji vlasti.

Važno je shvatiti da je Wagner samo na papiru privatna vojska. U stvarnosti je to jedna od struktura moći Rusije koja djeluje pod kontrolom vlasti i koju vlast financira. Prigožin je bio samo formalni vlasnik. Stoga je jasnije zbog čega su ruske vlasti ostavile dio aktivnosti u Bjelorusiji i Africi pod kontrolom Wagnera. Međutim, bilo je potrebno napraviti čistku Prigožinovih ljudi u vojsci kako bi se smanjio njegov utjecaj, i to je ono što se događalo posljednjih mjeseci.

Potencijalna pobuna

Iako je Prigožin maknut, a Wagner razoružan i podijeljen, svejedno je ostao potencijalni inkubator buduće pobune.

Čovjek koji je slao privatnu vojsku na Moskvu, nakon čega je blago kažnjen, i prema kojem je predsjednik Putin bio "pun razumijevanja" u svojim govorima bio je slika slabljenja Putinovog autoriteta i generalno pokazatelj slabosti. Pad zrakoplova definitivno je eliminirao tu prijetnju za vlast bez obzira tko je za to odgovoran.

Smrt Prigožina neće otkloniti praktički nijedan problem u Ruskoj Federaciji: vrlo težak rat koji se očito ne razvija po prvotnom planu te zahtijeva sve više resursa i ljudi; gospodarske i ekonomske probleme; daljnji odljev srednjeg sloja stanovništva iz Rusije. S druge strane, Prigožinova smrt je faktor stabilizacije.

Iako se naveliko pričalo o tome da će započeti neka nova pobuna i "pohod na Moskvu", sada je puno manja šansa da se to dogodi. Prigožin je izgubio velik dio javne podrške u zadnja dva mjeseca, a velik dio vagnerovaca već je razmješten (Afrika, Bjelorusija, regularna vojska). Tako da je vjerojatnije kako će priča oko Wagnera ići u jednom smjeru, a to je daljnje rasformiranje organizacije i glavnih aktera povezanih s Wagnerom.