Foto: 123rf

SVJETSKI je dan borbe protiv AIDS-a, bolesti koja je nekad automatski značila smrtnu presudu. Danas pak ljudi s tom bolesti žive poput svih ostalih koji boluju od neke kronične bolesti. Imaju obitelj, posao, a umjesto 30 tableta na dan, danas popiju dvije tablete.

O tome kako je živjeti s AIDS-om u Hrvatskoj Indexu je otkrio Zagrepčanin, koji je želio ostati anoniman. Da je zaražen HIV-om saznao je 1994. godine. Tad je imao 30 godina.

Kako ste saznali? Jeste li imali kakve simptome prije testiranja?

Otišao sam s prijateljicom na testiranje jer se tih godina počelo intenzivno pričati o AIDS-u. Kad su došli rezultati testiranja, bio sam u šoku. Tad je to bila smrtna kazna, kao da vam netko kaže da vam je rak metastazirao po cijelom tijelu. Ogroman je bio šok. Imao sam tad 30 godina, a točno znam i kad sam zaražen. To je bilo 1987. godine za vrijeme Univerzijade. Na žalost znam jer se tad zbio događaj koji mi je obilježio cijeli život - bio sam silovan.

Što ste potom učinili? Jeste li rekli obitelji?

Dvije godine nakon što sam saznao da sam zaražen HIV-om, odnosno 1996. godine sam obolio od AIDS-a. Odmah sam završio u bolnici na liječenju. Bio sam u kritičnoj fazi, liječnici su mi rekli da nema šanse da preživim. Tad sam sve rekao obitelji koja se došla u bolnicu oprostiti sa mnom. Međutim imao sam sreće i izvukao sam se.

U to vrijeme nije bilo lijekova za AIDS u Hrvatskoj, već smo dobivali donacije. Tad je kod nas 99 posto ljudi umiralo od te bolesti.

Jesu vam obitelj i prijatelji pružili podršku?

Bilo je teško s obitelji, najradije bi umrli, a kamoli da se suočite s njima. No pošto sam bio teško bolestan sve sam im rekao. Neke stvari su otišle daleko tako da su kroz rupe u sustavu za bolest saznali susjedi pa su moji nećaci imali problema u školi.

To je bio vrlo težak period u mom životu, za razliku od danas. Danas je bolje reći da imaš HIV nego rak. Tada je pak bilo nezamislivo da ćeš preživjeti. Ja sam imao sreće što sam imao podršku obitelji i prijatelja i s te strane nisam imao problema. Imam iste prijatelje preko 30 godine. No mnogi su odbačeni, ostavljeni na cesti i to doslovno jer bi ih obitelj izbacila na ulicu. Nitko s njima nije htio imati posla. Bilo je groznih primjera i diskriminacije većinom zbog neznanja, ljudi nisu znali ni kako se prenosi bolest.

Jeste doživjeli neke neugodnosti prilikom liječenja, od strane medicinskog osoblja?

Negdje su liječnici i sestre najnormalnije obavljali liječenje oboljelih od AIDS-a, no negdje je bilo i ružnih scena. Tako sam 1999. godine imao prometnu nesreću i završio u jednoj bolnici koju sad neću navoditi. Tad je došla dojava o mom zdravstvenom stanju pa su me odbili primiti. Tad je radila jedna časna kao medicinska sestra, koja mi je skidala cipele i kad je čula da imam AIDS bacila je cipele na mene. Potom su me poslali u Draškovićevu.

Kako je živjeti s AIDS-om u Hrvatskoj, koliko je poznato još uvijek postoji dosta predrasuda?

U Hrvatskoj su stvari mrvicu krenule na bolje tamo 1997., 1998. godine kad je osnovana Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a koju su pokrenuli oboljeli i članovi njihovih obitelji. Dr. Josip Begovac iz bolnice dr. Fran Mihaljević je bio jedan od inicijatora udruge, on nas je liječio i tad su počeli stizati lijekovi za HIV u Hrvatsku.

Prije je bilo užasno teško živjeti s činjenicom da imaš HIV, ljudi su strahovali zbog gubitka posla, obitelji. Educiranost medicinske struke je tad bila slaba. Često su oboljeli nailazili na ograde i barijere u medicinskim ustanovama. No već početkom 2000.-ih se osjetio pomak. Ljudi su više bili educirani. Promijenio se odnos prema nama. Ljudi su napokon shvatili kako se prenosi ta bolest. Ja imam sreću što imam prijatelje po 30 godina i koji su ostali cijelo vrijeme uz mene.

Saznalo se kod mene na poslu da imam AIDS, no moja šefica je već bila upućena u tu bolest. Radilo se o kreativnom poslu pa se ona već u inozemstvu susrela s osobama koje su imale tu bolest. Tako da sam ja normalno zadržao posao. Međutim kasnije sam imao prometne nesreće i na kraju sam završio u prijevremenoj mirovini.

Što se tiče predrasuda, ljudi možda još uvijek imaju predrasude o nama, kako živimo. No oboljeli od AIDS-a imaju brakove, djecu, neki idu na umjetnu oplodnju. Ljudi žive najnormalnije po 20 godina u braku.

Jeste li vi u braku ili vezi?

Moj izbor je bio da nemam nikoga otkako sam saznao za bolest. Nisam htio ulaziti ni u kakav odnos iz svojih trauma. Nisam se želio dovesti u situaciju da bi morao nekoga imati na savjesti.

Koliko često idete na kontrole, koliko lijekova na dan morate popiti? Je li liječenje skupo?

U ono vrijeme kad sam počeo se liječiti, morao sam na dan popiti 20 lijekova. S vremenom kako je trojna terapija napredovala i broj lijekova se smanjio. Sad pijem 2 tablete na dan. Sve troškove liječenja u Hrvatskoj snosi HZZO. Mi smo jedna od zemalja u kojoj se, što se tiče liječenja, kao bolesnici nemamo na što potužiti. Što se kontrola tiče sve vam ovisi o nalazima. Nekad se jednom mjesečno išlo na kontrole, a danas se ide svakih 3 ili 6 mjeseci.

Danas pomažete u Udruzi ostalim oboljelima, na koji način?

Imamo grupe za podršku u koje su dobrodošli oboljeli i članovi njihove obitelji. Tu imamo razmjenu svih pravnih, zdravstvenih i emotivnih problema. Razmjenjujemo svoja iskustva. Savjetujemo se kako se postaviti u određenoj situaciji na radnom mjestu, pa u odnosu prema obitelji, prijateljima. Upućujemo ih kojem socijalnom radniku, ako ga trebaju se mogu javiti.

Pozitivan koncert je jedna od velikih stvari koje radimo. Pomoću njega smo postigli da se ljudi više educiraju o HIV-u i spolno prenosivim bolestima. Doduše svake godine ga je sve teže financijski organizirati, no uz trud i volonterstvo udruga maksimalno se trudimo se ga organiziramo.

Što savjetujete onima koji sumnjaju da imaju HIV?

Savjetujem im da se testiraju jer odgađanje agonije je puno lošije za zdravlje. Što prije uđu u ciklus ozdravljenja i liječenja je puno bolje jer poslije može biti kasno. Problem je što neki žive kao to se meni neće dogoditi pa šire okolo virus. A može im se dogoditi da imaju HIV te da od najobičnije prehlade preminu jer se nisu liječili.

Na žalost, svaki put moram objašnjavati da je moglo biti gore. Morate se suočiti s činjenicom, morate nastaviti živjeti. Najbitnije je prihvatiti to i raditi na tome da si pomognete. Ako cijelo vrijeme odbacujete stvarnost, činite problem i drugima i sebi.

Nekad je vijest da imate HIV stvarno bila smrtna presuda. Danas je drugačije. Danas oboljeli mogu najnormalnije doživjeti starost. Ovo je čudo da sam ja preživio. S jedne čudo, a s druge sreća.

Još jedan savjet je da ljudi trebaju dobro razmisliti o tome da se HIV može svakome može dogoditi te da nema veze sa seksualnom orijentacijom. Zaštita je jako važna, u porastu smo i drugih spolnih bolesti koje ugrožavaju zdravlje. Ljudi se trebaju osvijestiti, ne se upuštati u rizične odnose, iako ako gledam svoj primjer, na sudbinu ne možete djelovati. Ljudi trebaju razmišljati, pogotovo oni koji jesu u rizičnijim grupacijama, biseksualnim ili homoseksualnim te narkomani. Obavezno se trebaju povremeno testirati.

Ja sam danas zadovoljan onime što imam. Ne očekujem puno. No vidim oko sebe kako ljudi dramatiziraju oko nebitnih stvari umjesto da se brinu jedni za druge, da si pomažu i da ne uzimaju zdravlje zdravo za gotovo već da se brinu o njemu.