Foto: 123rf, Index

MOŽDA se stvar može objasniti „sezonom kiselih krastavaca“, tj. problemom nedostatka vijesti tijekom ljeta, no, ako se isti plačljivi članci ponavljaju već nekih 15 godina, a danas stvar ide na Fejs koji tada nije ni postojao – moguće kako je problem i ozbiljniji.

Nema skoro medija koji u ovo doba ne pošalje mlade novinarske snage na Stradun, splitsku ili hvarsku rivu ili neko tako top-turističko mjesto, odakle se onda šalju uzbuđeni tekstovi kako je kava s mlijekom 25, 30 ili 40 kuna, a kajgana 60. U novije vrijeme to prati i kopiranje računa na Fejsu, pa slijedi zgražanje: zašto, kako, tko uopće to dopušta i tako dalje.

Evo, čitamo zadnjih dana kako novinari još i razočarano pišu kako ugostitelji s cijenama mogu što hoće (ako to stave u cjenike), jer nema nekog odobravanja cijena i tako sličnog postupka. Dakle, u 2016. godini, nakon što smo četvrt stoljeća u nekom kapitalizmu, netko relativno pismen i obrazovan, što novinari barem formalno jesu, zamišlja (ili zaziva) kakvog činovnika koji bi odobravao ili čak provjeravao cjenike? Frajera u raskopčanoj košulji i naočalama na vrh nosa, u uredu punom papira gdje se čuje zujanje ventilatora, kako već zamišljamo lokalne činovnike prisiljene raditi u pola sezone godišnjih, koji bi odobravao ili čak provjeravao cjenike? Što, mjerio profitnu stopu ugostitelja ili tek onako „dovodio stvari u red“?

Zašto uopće kava u sezoni ne bi trebala biti 40 kuna? Previše vam je to? Vaš problem – nitko vas ne tjera da je popijete. Prihvatite da nemate love i ponesite termosicu od doma.

Zašto bi mi manje vrijedili od Pariza ili Venecije?

Sjećam se svog posjeta Parizu prije desetak godina – kava, prilično loša, četiri i pol Eura, samo zato jer kafić gleda na Eiffelov toranj. I to s par kilometara udaljenosti. Pretpostavljam da je na nekoj više fancy bližoj lokaciji i skuplje. Slično je i ukoliko želite popiti kavicu negdje blizu Slavoluka pobjede (Arc de triomphe) i pokazivati svoje prisustvo u jednoj od najpoznatijih ulica na svijetu – Elizejskim poljanama (Champs Élysées).

No, svega nekoliko stotina metara dalje, u lokalnom kafiću kava (definitivno kvalitetnija) je upola cijene. Ili čak trećinu. I u takvim kafićima ćete uglavnom naći domaće. Čujem da je još luđe u Veneciji – capuccino ili pivo na Trgu sv. Marka dugo ćete pamtiti po cijeni, ali ne baš i po kvaliteti. Na svim svjetski poznatim mjestima je tako. Plaćate mjesto, položaj, samu činjenicu da ste upravo tu.

Zašto bi sada kod nas bilo drugačije? Zašto bi kava na Stradunu, relativno malom trgu svjetski poznatog mjesta ne bi koštala kao i slična kava u Parizu, Veneciji ili nekoj drugoj takvoj svjetskoj destinaciji? Zato jer domaći ne mogu sjesti i popiti koju? Pa ni prosječan Francuz ne pije najskuplju kavu tamo gdje dolaze turisti! Ode na drugo mjesto. Mislite da je ljudsko pravo piti kavu na Stradunu? Nije. Pijete je ako imate za to platiti. Netko je za taj lokal tamo i zakup prostora i terase morao iskrcati hrpu para, plaća hrpu poreza i cijene su takve kakve jesu. Previsoke? To nije vaš problem osim ukoliko niste upravo taj ugostitelj – jer ako su cijene previsoke, onda mu gosti neće dolaziti, tako da će propasti.

Ukoliko gosti uredno dolaze i troše – onda cijene nisu previsoke. To se zove zakon ponude i potražnje. Savršeno funkcionira i to upravo na mjestima gdje postoji konkurencija (a ovdje postoji) i s robama i uslugama koje nisu od životne važnosti (a ove nisu). Dakle, sve je u najboljem redu.

Čemu onda panika?

No, unatoč tome – u našim medijima panika. Doslovno. Hrpa, ali hrpa članaka, pa srceparajuće izjave kako je domaća građanka sjela i doživjela šok jer je eto kava s mlijekom 40 kuna. Pa što ne gleda cjenik? Ako je cjenik uredno tu i ako piše 40 kuna, onda nema nikakvog problema. Neka plati ili neka pije kavu negdje drugdje. Ili doma napravi par litara za tu cijenu. Je li kava na Stradunu ili na Rivi uz „normalnu cijenu“ neko pravo koje eto „domaći“ trebaju imati da im ne remeti rutinu? Domaći ste gost ili stanujete u tom gradu i uznemirava vas visoka cijena koju ne možete priuštiti? Opet – vaš problem. Nađite si bolji posao s kojim možete platiti kave na fancy mjestima, nađite si bogatog rođaka koji će vas pomagati – ili si popijte kavu negdje drugdje. Tamo nije tako „fancy“ i nitko vas ne vidi? A čujte, biti na mjestu gdje ste faca i možete si dijeliti atraktivne slike na Fejsu košta.

Siguran sam da drugdje nije tako – da redakcije ne šalju novinare kako bi izvješćivali o cijenama ugostiteljskih usluga u sred sezone, u ne znam, Parizu, Rimu, Veneciji… Pratim lokalni list Las Vegasa – nikada se ne „groze“ cijenama pića ili hrane u objektima za turiste – a domaći ionako ni ne idu previše na čuveni „Strip“, jer jasno je – to je za turiste. A turisti, ako su već došli i hoće najbolje, to će uredno i platiti. I da cijene se mijenjaju ovisno o sezoni.

Svugdje je dakle sasvim normalno da u vrhu sezone cijene u kafićima i restoranima na top lokacijama budu visoke – svugdje, osim u nas gdje čitamo naslove tipa „Šok, platila kavu…“, „Cijene eksplodirale…“, „Domaći se žale…“ Što je to, neka tuga za socijalizmom i umjetnim ujednačavanjem svih cijena kako bi svatko mogao na svakom mjestu popiti kavu? Uredno možete – ima u sezoni i Split i Dubrovnik i Zagreb urednih mjesta s dobrom kavom za 10 kuna, pa i mjesta gdje se može fino i za pristojne novce nešto pojesti.

Ako želite biti viđeni i faca na fancy mjestu – onda lijepo to platite i šutite. Nikoga ne zanima što kavu na središnjem trgu smatrate svojim ljudskim pravom, a standard vam je ne omogućava.

Da, ima i prevara

Druga je stvar – prevare u ugostiteljstvu i tu stvarno ima posla za državu i inspekcije. Ako piše u meniju „jadranska lignja“ onda nema mjesta onoj iz Južnog kineskog mora, ukoliko je navedeno „lokalno vino“, onda to nije ono najjeftinije iz susjednog supermarketa, a provjeru higijenskih uvjeta da i ne spominjem – tu država treba voditi reda.

Državno je paziti da se gost ne vara (makar i recenzije na TripAdvisor sve više tu zamjenjuju državu, jer uredno možete pročitati što deseci gostiju misle!), i državno je paziti da se gost ne otruje jer ipak se restoranska kuhinja može nalaziti u svakakvom stanju i namirnice se mogu neprimjereno čuvati, posebno po ovakvoj vrućini. U nekim zemljama, nalaz sanitarnog inspektora uredno se nalazi na ulazu u lokal, i to u više klasifikacija po slovima, što definitivno treba pozdraviti. Pa da znate odmah gdje ulazite i kakvo je stanje unutra.

Ostalo – kolike će biti cijene, koliki će biti normativi, kakva će se hrana nuditi – od ćevapa do isključivo lokalne „slow food“ stvar je ugostitelja. Nije posao države. Niti treba biti.

Skupo vam je – pa nitko vas ne tjera tu piti i jesti!

Ukoliko je uredno stavio cjenik ispred radnje i na stolove – znate gdje dolazite i koliko će koštati, stoga se nemate što dalje žaliti. Obična zelena salata je 20 kuna i mislite da je previše? Slobodno si doma spremajte ručak gdje za 20 kuna napravite 15 porcija salate. Ne želite plaćati kavu 40 kuna? Pa nemojte tu sjediti. Miješano meso od 120 kuna je skupo? Imate mesa u lokalnoj trgovini, imate i tavu u apartmanu. U hotelu ste i nemate kuhinju? Dodatak za pansion je nekih 70 kuna, pa jedite u hotelu, a ne u restoranima okolo.

Ipak ste na odmoru i nezadovoljni time što ne možete priuštiti što želite? Pa o svojoj plaći porazgovarajte s poslodavcem, što se poreza tiče pazite za koga glasate – i to opet nije problem ugostitelja. Mislite da ugostitelji dobro i previše zarađuju? Barem i oglasa za zakup kafića i restorana ima, uzmete si jednog, dignete kredit za opremu, zaposlite ljude, i probajte u godinu dana doći do Mercedesa ili BMW-a. Zašto da vaš poslovni talent propada kada možete biti uspješni u poslu?

Ponuda i potražnja

Novine nisu blesave. Novine nepogrešivo pišu o onome što se čita – dakle naslovi koliko košta kava s mlijekom u Dubrovniku ili pizza u centru Splita uredno nalaze dovoljno čitatelja. Koji se onda i sami groze na cijene. Pišu komentare. Pričaju o tome. Zašto to tako rašireno i toliko važno u nas? Možda radi onog raširenog socijalističkog odgoja po kojem nešto „mora“ biti dostupno svima, jer inače nema pravde i jednakosti – no, to se odnosi na temeljna ljudska prava, pa i socijalna i druga prava, ali eto piće na Stradunu nije nikakvo posebno ljudsko pravo, ako imate love, pijete, ako nemate love – onda vas ne zanima.

Ukoliko se time opterećujte, koliko gdje košta koje piće ili ručak, i osim neke temeljene informacije to u vama budi emocije – onda ste najvjerojatnije iskompleksirani činjenicom da neki to mogu platiti, a vi ne – no to je opet samo vaš i vaš problem.

Ovo je kapitalizam i tržište – pa koliko košta usluga (izuzimamo monopolne usluge) određuje onaj tko pruža uslugu, pa tko hoće koristiti – njegova i samo njegova stvar. Kome je skupo – ide drugdje. Ako je svima skupo – davatelj usluge propada. Nema jednostavnijeg. Pa zašto se onda dobar dio Hrvata i dalje grozi najjednostavnije tržišne ekonomije?