TURSKA će granice prema Europi ostaviti otvorene kako bi migranti mogli proći, izjavio je prije tri dana turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan optuživši Europsku uniju da ne pomaže dovoljno Ankari po pitanju migranata.

"Nećemo zatvoriti vrata", objavio je Erdogan, dodavši kako je 18 tisuća migranata već u petak krenulo na put prema Europi. 

U međuvremeno svjedočimo kako u praksi izgleda Erdoganova prijetnja: sukobi na grčko-turskoj granici, mrtva i ranjena djeca, propagandni rat, 13 tisuća očajnih ljudi na ničijoj zemlji između vanjske granice Europske unije i Turske, humanitarna katastrofa u nastajanju.

Komplicirana igra s mnogo faktora

Erdogan je pokazao da itekako može zagorčati život Europskoj uniji te da samog sebe vidi kao svojevrsnog vladara Europe bez kojega EU jednostavno ne može.

Korijeni ove situacije su kompleksni pa smo se za analizu obratili Senadi Šelo-Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose. Ona odmah ističe kako je "riječ o kompliciranoj igri s puno faktora".

Za početak se činilo kako je povod Erdoganovog poteza s migrantima i izbjeglicama to što se zakomplicirala turska vojna ofenziva na sjeveru Sirije, u kojoj su u sukob došle Turska i Rusija.

"Erdogan od 2016. ima kartu džokera u džepu"

"Dogovor između Rusije i Turske nastao je nakon američkog povlačenja iz Sirije, a Turska je inzistirala da zadrži taj sjeverni pojas na kraju Sirije, što je bilo moguće jer je SAD ostavio Kurde same. Bilo je to privremeno rješenje za koje su svi stručnjaci znali da je privremeno. Proširenje turske ofenzive u Siriji je to dovelo u pitanje", objašnjava Šelo-Šabić.

Ova stručnjakinja smatra da "cijela priča s migracijama nema direktne veze s vojnim operacijama u Siriji" te da se treba koncentrirati na odnose Turske i Europske unije.

"Erdogan od 2016. godine, kada je postignut dogovor s Europskom unijom, ima tu kartu džokera u svom džepu. Taj se dogovor prvenstveno odnosio na financijsku pomoć Turskoj, no Erdogan zna da bi otvaranje turskih granica i puštanje izbjeglica bilo smrtonosni udarac za EU, koja se još nije oporavila od izbjegličke krize iz 2015. i 2016. godine. Mnogo toga što danas vidimo u EU, primjerice rast populizma, rezultat je te krize i posljedica osjećaja da su migracije postale temeljne politička borba u EU", kaže Šelo-Šabić.

Erdogan gubi podršku u Turskoj

Ima li Erdogan u samoj Turskoj podršku za svoje najnovije poteze prema Europskoj uniji, pitamo ovu stručnjakinju za međunarodne odnose.

"Erdogan u sljedećih nekoliko godina nema izbore, dakle ovi potezi nisu predizborni trik. S druge strane, nema sumnje da on u Turskoj gubi političku podršku i da je vrhunac njegove moći bio prije šest-sedam godina. Sada ga kritiziraju i napuštaju i neki ključni ljudi njegove stranke AKP. Turska ekonomija je bitno narušena, lira je devalvirala nekoliko puta, bilo je problema s turizmom nakon neuspjelog vojnog puča, izgubio je Istanbul, ušao u sukob s SAD-om. Sigurno je da Erdogan više nema onu popularnost među Turcima kakvu je nekad imao, a to se ne odnosi samo na lijevi dio turskih građana. Ključno je što je ekonomija u krizi i to izaziva mnogo frustracija jer razotkriva da priča o turskom snu nije održiva. Ipak, Erdogan je autoritaran vladar, on ima svoje ljude u svim institucijama te baš i ne drži do demokratskih procedura. No mora se opravdati turskim građanima prije ili kasnije", odgovara Šelo-Šabić.

Ključna uloga Rusije i Vladimira Putina

Ona dodaje kako Erdogan mora postići dogovor s Rusijom, odnosno Vladimirom Putinom: "Očekujem da će Putin tu postupiti mnogo razumnije, ne isključujem ni da će Moskva pritiskati Ankaru u vezi ovih poteza s otvaranjem granica, jer Putin želi Europskoj uniji pokazati da on nije agent kaosa."

"Erdogan nije još otvorio vrata širom za izbjeglice, nego pomalo cima, odškrinuo ih je. Igra na kartu zastrašivanja, no mislim da je i on svjestan da bi kaos u Europi u konačnici bio štetan i za Tursku, koja više nema nikakvo zaleđe niti prijatelje u svom okruženju", naglašava Šelo-Šabić.

Trauma Turske zbog neulaska u Europsku uniju

Ključna stvar za razumijevanje najnovijih poteza Turske je odnos koji Europska unija ima prema ovom važnom i velikom susjedu, a koji se može opisati kao toplo-hladan. U jednom trenutku su se Turska i EU značajno približili te je čak postojala i mogućnost ulaska Turske u EU, što se nije ostvarilo i što za Tursku predstavlja veliku traumu.

"Kada je riječ o odnosu EU-a prema Turskoj, to je emocionalni prostor u kojem Erdogan dobro stoji u odnosu na građane Turske, uključujući i one koji ne podržavaju njegovu politiku, intervenciju u Siriji itd. U Turskoj vlada osjećaj narušenog ponosa zbog odnosa Europske unije prema Turskoj, oni smatraju da ih je EU izdala i to je jako bolno. Kada Erdogan prijeti EU, kada pokazuje što može učiniti otvaranjem granice, to kod mnogih u Turskoj izaziva osjećaj satisfakcije jer misle da ih je EU iznevjerila kada je riječ o procesu pristupanja. Hrvatska i Turska su službeno otpočele pregovore za ulazak u EU istog dana, priča o ulasku Turske u EU je bila neko vrijeme vrlo živa, no postalo je jasno da od toga neće ništa biti jer nikad nije uspostavljeno povjerenje s obje strane", objašnjava Šelo-Šabić.

Unutarturski sukobi između kemalista i nacionalista

Čini se da Erdogan zapravo želi da ga Europska unija na neki način tetoši i da je njemu jako važno osjećati se uvaženim u Berlinu, Parizu i Bruxellesu, za razliku od ruskog lidera Vladimira Putina, koji sigurno želi suradnju s EU-om, ali u tome nema nikakvu konkretnu emocionalnu investiciju.

"I Turska i Rusija žele biti priznati kao važni od strane Europske unije, no oni osjećaju da su veća sila te nastupaju s te pozicije. Turska je slabija sila, svjesna je toga, i narativ turske politike zadnjih desetljeća je bio vezan za članstvo u Uniji, odnosno razočaranju koje je nastalo kad je postalo jasno da od toga ništa neće biti. To se i danas osjeća u Turskoj, bez obzira na onaj period velikog ekonomskog rasta kada je Turska imala stav da njoj bolje ide bez EU-a. U turskom vojnom i političkom establišmentu postoji svijest o svemu tome. Postoji i unutarturski sukob između kemalističke struje, koja želi nastaviti približavanje Zapadu na liniji Atatürka, te islamističko-nacionalističke struje koja želi drugačiju Tursku", objašnjava Šelo-Šabić.

Kako komunicirati s autoritarnim liderima?

Ona ističe da postoji i problem različitih habitusa vladanja u Turskoj i Rusiji nasuprot Europskoj uniji.

"Kao autoritarni lideri, Putin i Erdogan se uvijek pitaju s kime oni trebaju razgovarati kada razgovaraju s Europskom unijom. Trump im je jasan, no EU ih donekle zbunjuje, jer nema jedne osobe s kojom se može postići dogovor. Putin zato preferira sada komunicirati s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koji se čini spreman za nekakav veliki dogovor, za razliku od njemačke kancelarke Angele Merkel, koja voli kalkulirati. Erdogan se pita tko je taj koji će s njime iz EU-a razgovarati u budućnosti kada Merkel ode, on je prije s njom postizao dogovore", kaže Šelo-Šabić.

Ova analitičarka je iznimno kritična prema EU zbog nespremnosti na ono što se sada događa. Uostalom, grčki predstavnici su ovih dana jasno medijima rekli da već najmanje osam mjeseci upozoravaju Bruxelles i ostale članice Europske unije da bi Erdogan mogao povući ovakav potez, ali da su ih svi ignorirali.

Promašaji Europske unije

"Čak i da se ništa od ovoga nije dogodilo, Europska unija je trebala znati da su grčko-turski odnosi već desetljećima opterećeni starim sukobima te da se ne može ostaviti Grčkoj da sama rješava otvorena pitanja s Turskom. EU je morala biti mnogo aktivnija. EU ima problem sama sa sobom. Primjerice, nedavno je izašlo jedno istraživanje o tome što Europljani misle o mogućem ratu na Bliskom istoku i kako bi se EU u toj situaciji trebala postaviti. Većina Europljana smatra da bi EU trebala biti neutralna, što je zapravo veliki problem ako želite biti svjetska sila. Ne može se EU i dalje baviti samo sobom i ignorirati što se događa na njenim granicama. Ništa od ovoga što se sada događa nije nastalo jučer, pa ni u izbjegličkoj krizi 2015. godine", navodi Šelo Šabić.

"Fundamentalno pitanje za budućnost EU-a je kakvu interakciju imamo sa svojim susjedima. Mi ne smijemo biti pasivni, EU treba postati maksimalno dinamična. Kada svijet gledate iz Ankare ili Šangaja, on izgleda posve drugačije nego iz Pariza i Berlina. EU to mora osvijestiti. U slučaju Turske, nije dovoljno samo poslati novac za izbjeglice i kraj priče. Spomenuli ste da Erdogan voli da ga se tetoši. Pa da, stoga EU mora stalno komunicirati s njime, a ne zauzeti stav 'evo ti ček i sad šuti'. Isto vrijedi i za odnos EU-a prema sjevernoj Africi. Nije dovoljno samo platiti, to ne funkcionira", objašnjava.

"Sve dok EU nema plan B, Erdogan ima adut u rukavu"

I što sada učiniti?

"Europska unija bi hitno trebala poslati visoku delegaciju u Ankaru, pa u Moskvu, trebala bi komunicirati s Iranom, s kojim ima tu prednost da nije napustila nuklearni sporazum za razliku od SAD-a. EU se može aktivno uključiti u sve te razgovore kao aktivna strana te saslušati druge. Naravno da Erdogan ima adut u rukavu ako EU nema plan B. EU mora stvoriti drugačiju vrstu odnosa s Turskom, a ne samo reagirati na događaje izvana. EU mora brzo djelovati, a ne čekati što će dogovoriti Erdogan i Putin pa onda odahnuti i poslati još par milijardi eura", savjetuje Senada Šelo-Šabić.

Najbolji mogući scenarij po njoj je sljedeći: Turska će se smiriti i odustati od toga da doista otvori granice, EU će nastaviti s financiranjem izbjeglica u Turskoj, a Rusija će postići i kompromis s Turskom u vezi sa Sirijom.

"No od toga ništa neće biti ako se EU sada i odmah ne angažira i ne krene u razgovore sa svim tim akterima. Problem EU-a je što mi nismo stabilni, što osjećamo unutarnje tenzije, a to vide i drugi", zaključuje Šelo-Šabić.

Erdogan želi poštovanje Europske unije

Odgovor na pitanje iz naslova zapravo je sljedeći: Erdogan želi da ga EU voli ili barem da mu javno izražava poštovanje jer se osjeća odbačenim od EU-a. Dopuna tog odgovora je da se Erdogan stilizira u ključnog političkog faktora Europe jer se sama Europska unija ne uspijeva nametnuti kao neupitna. Uostalom, Europska unija je cijelu sirijsku krizu prosjedila sa strane, iako je se tiče više nego SAD-a i Rusije.

Stvar očito nije u novcu jer Turska već dobiva milijarde kako bi na svom teritoriju zadržala 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica, a iz Bruxellesa bi dobila i još više novca samo da zatraži. 

Europska unija sada ima dvije opcije: ili u skladu sa slavnim savjetom Vita Corleonea Erdogana držati blizu sebi te ga tako odobrovoljiti, ili pak ući u otvoreni sukob s Turskom, u kojem bi pak na svojoj strani, ako želi trijumfirati, trebala imati najmanje Rusiju.

Poznavajući Uniju kakva je danas, najvjerojatnije će izabrati treću opciju: sve zajedno pomalo udrobljeno, upravo toliko da se zaustavi najnovija drama i da se ništa doista ne riješi.