Foto: FaH

SUBOTNJI napad u Londonu posljednja je epizoda terorističke kampanje koja već godinama potresa Europu. Od 24. svibnja 2014. kada je pripadnik Islamske države ubio četvero ljudi u Židovskom muzeju Belgije u Bruxellesu do danas, džihadisti su na Starom kontinentu (u koji računamo i Istanbul i Sankt Peterburg) ubili čak 449 ljudi, od čega 438 civila.

>> MASAKR U LONDONU Policija na teroriste ispalila 50 metaka, pogođen i prolaznik

Zašto teroristi napadaju Europu?

Kao i dosad, pitanje koje se neminovno postavlja je: zašto su teroristi napali London - i prije toga, Manchester, Sankt Peterburg, Pariz, Istanbul, Stockholm, Berlin, Nicu, Bruxelles? Izravni odgovor bolno je jednostavan: zato što ih je Islamska država pozvala da, umjesto da joj se pridruže, vrše napade u zemljama u kojima žive. Suočen s ubrzanim gubitkom teritorija u Siriji i Iraku i izglednim vojnim porazom, ISIS je svojim sljedbenicima u Europi naložio da napadnu "križare" tijekom ramazana. Isti taj poziv ponovljen je subotu preko komunikacijske mreže Telegram, samo nekoliko sati prije pokolja u Londonu, uz upute da se napadi izvode upravo vozilima, noževima i vatrenim oružjem.

Ista metoda korištena je i pri napadu ispred britanskog parlamenta u palači Westminster u ožujku. ISIS je preuzeo odgovornost za oba napada u Londonu, kao i za onaj od 22. svibnja u Manchesteru, najubojitiji od svih triju. Spremnost njegovih sljedbenika da bez grižnje savjesti gaze, kolju i bombama s čavlima raznose nedužne posjetitelje kafića, restorana ili koncertnih dvorana (mahom djevojke i djecu), zazivajući pritom Alaha, svjedoči o razmjerima njihova fanatizma - bilo da su se prethodno borili za ISIS u Siriji ili su radikalizirani online, živeći u jednom od najbogatijih i najslobodnijih područja na svijetu.

Osim motiva njihova barbarizma, u danima nakon napada već predvidljivo možemo čuti da su prethodno bili pod nadzorom sigurnosnih službi ili da su ih njihovi susjedi prijavljivali zbog sumnje na terorizam. Mehanizmi sprečavanja terorizma u Britaniji i drugim europskim zemljama očito se moraju korigirati. To što će se netko od potencijalnih terorista uvijek provući kroz "sigurnosnu mrežu" ili što je broj žrtava u Europi znatno manji nego prije četrdesetak godina, u jeku terorističkih aktivnosti Irske republikanske armije, talijanskih Crvenih brigada i ostalih "domaćih" terorista, svejedno ne može biti opravdanje.

Ljevica i desnica daje polovične i jednostrane odgovore

Kako napominje Kyle Orton, istraživač u Henry Jackson Society, ovo je već treća godina zaredom da ISIS pokušava zloupotrijebiti sveti muslimanski mjesec ramazan, doba u kojem se od vjernika očekuje post, molitva i  dobročinstva, za svoju zločinačku agendu. "Za ISIS, ramazan je posebno sveti mjesec, a džihad je njihov najsvetiji poziv, tako da oni vide ubijanje nevjernika tijekom ovog mjeseca kao dodatnu zaslugu. Vrlo su revni u tome", pojašnjava Orton i dodaje kako je "među pripadnicima i sljedbenicima ISIS-a došlo do značajnog spominjanja Velike Britanije kao mete posljednjih tjedana".

Jednako predvidljiva su i jednostrana, ideološki motivirana objašnjenja "dubinskih razloga" terorizma. Ustvari, primarni razlog za poziv ISIS-a na napad na civilne mete "križara", koliko god apsurdan i bezdušan bio, nije nikakva enigma: radi se o odmazdi zbog vojnog djelovanja  međunarodne koalicije u Siriji i Iraku. U tom smislu su jednako u krivu komentatori i političari s ljevice, poput Jeremyja Corbyna, koji povezuju terorizam u UK-u s "ratovima koje je britanska vlada podržavala ili vodila u drugim zemljama", kao i oni s desnice, poput ministra sigurnosti Bena Wallacea koji tvrde da "ti ljudi mrze naše vrijednosti, ne našu vanjsku politiku".

Džihadisti nesumnjivo mrze zapadne liberalne vrijednosti, ali isto tako mrze zapadne zemlje, vođene SAD-om, zbog odlučnog udarca koje su zadale takozvanom kalifatu. Isto zamjeraju i Rusiji, iako je njena vojna intervencija na strani sirijskog predsjednika Bašara al-Asada prvenstveno usmjerena na antirežimske pobunjenike, a tek potom na ISIS. S druge strane, jasno je da vojna pobjeda nad ISIS-om nema alternative - prijetnju koju ta samozvana država predstavlja za Bliski istok i čitavi svijet neće se suzbiti diplomacijom, humanitarnim djelovanjem ni simboličnim gestama.

Teroristi nas neće ostaviti na miru ako se samo povučemo iz "njihovih zemalja"

Drugim riječima, islamistički teroristi neće nas ostaviti na miru  ako se samo povučemo iz "njihovih zemalja". Osim što se radi o lažnom rješenju, lažni progresivci koji iznose ovaj argument njime odaju duboko reakcionarnu i šovinističku sliku svijeta, prema kojima Arape i muslimane općenito treba prepustiti despotima - dapače, pomoći im u krvavom gušenju svakog otpora. Do nastanka i širenja kalifata nije došlo zbog (oskudnog) naoružavanja sirijskih pobunjenika koji nisu saveznici već ljuti protivnici ISIS-a, kao ni zbog vojnih intervencija u Iraku, Afganistanu ili Libiji. Preteča ISIS-a u Iraku praktički je uništena još 2007. zajedničkom akcijom američkih snaga i lokalnih sunitskih boraca, a preporođena je tek u kaosu rata u Siriji koji je Asadov režim inicirao nad vlastitim građanima. Odgovornost leži na Zapadu utoliko što nije intervencijom zaustavio rat i tako isušio močvarno tlo u kojem je sunitski džihadizam proklijao. A to tlo je zalijevano prvenstveno krvoprolićem režima i njegovih šijitskih saveznika vođenih Iranom.

Bilo kako bilo, teroristi poput onih iz Manchestera ili Londona sasvim sigurno ne zamjeraju Zapadu "smjenu režima" Asada ili Moamera Gadafija. Kako piše Jonathan Freedland za Guardian, Salman Abedi, dijete libijskih islamista iz Manchestera, bio bi još ogorčeniji na Britaniju da je dopustila Gadafiju da uguši pobunu 2011. u krvi - kao što su islamisti devedesetih bili ogorčeni na Zapad koji je dopustio genocid nad bošnjačkim muslimanima u Srebrenici. I miješanje i nemiješanje u "islamske zemlje" može poslužiti džihadistima kao argument prilikom vrbovanja sljedbenika među mladim, dezorijentiranim i delinkventnim pripadnicima muslimanske manjine na Zapadu.

ISIS: Vodimo ratove protiv vas zato što ste nevjernici

Ipak, indikativno je ono što je znanstvenom suradniku na londonskom King's College Shirazu Maheru, kako piše za New Statesman, pojasnio britanski regrut ISIS-a kojeg je intervjuirao: "Mi prvenstveno vodimo ratove zbog toga što su ljudi nevjernici (kufar). Njihovi dronovi (usmjereni) protiv nas su sekundarna stvar". Istu poruku ISIS je poslao u članku pod naslovom "Zašto vas mrzimo i želimo se boriti protiv vas", objavljenom u svom časopisu Dabik prošle godine. Nabrajajući šest razloga, autor stavlja "zločine protiv muslimana" i "invaziju muslimanskih zemalja" tek na peto i šesto mjesto, uz napomenu: "Važno je shvatiti da, iako će neki tvrditi da su vaše vanjske politike sve što pogoni našu mržnju, ovaj partikularni razlog je sekundaran, stoga smo ga apostrofirali tek na kraju liste". Prvi razlog koji navodi je: "Zato što ste nevjernici".

Koliko god govori državnika nakon ovakvih napada često zvučali isprazno i patetično, pohvalno je od britanske premijerke Therese May što je, u obraćanju javnosti u nedjelju, otvoreno imenovala "zlu ideologiju islamističkog ekstremizma" kao inspiraciju teroristima. Protiv ekstremizma u svim njegovim oblicima otvorena društva se moraju boriti, ali nema nikakve koristi od prešućivanja islamističke prirode terorizma na čijem se udaru Zapad nalazi već godinama. Političku korektnost na stranu, da bi se pobijedilo neprijatelja, prvo ga treba, kako kaže bivši britanski aktivist i sadašnji ravnatelj protuekstremističkog think tanka Quilliam, Maajid Nawaz - imenovati i posramiti (eng. name and shame).

Theresa May: "Previše tolerancije prema ekstremističkoj ideologiji u našoj zemlji"

Nawaz u članku objavljenom nakon napada u Manchesteru ističe kako je, čak i kada teroristi izvršavaju napad sami, pogrešno otpisati ih kao "vukove samotnjake" (eng. lone wolf). Propagirajući narativ o izoliranim pojedincima koji se radikaliziraju jer se ne mogu uklopiti u društvo, zatvaramo oči pred simpatijama prema ekstremizmu prisutnim u njihovim zajednicama. Stoga je May u pravu kada kaže da je "previše tolerancije prema ekstremističkoj ideologiji u našoj zemlji" te da je potrebno "uskratiti bilo kakve sigurne prostore ekstremistima", uključujući one na internetu, ali i u pretežno segregiranim manjinskim zajednicama te uvjeriti ljude  da su "pluralističke britanske vrijednosti superiorne onima koje nude propovjednici mržnje".

Zastrašujuća frekvencija džihadističkih napada u Britaniji potvrđuje da se ne radi o izoliranim slučajevima: tri u posljednja tri mjeseca; 13 spriječenih napada u zadnje 4 godine; 9 napada izvedenih od 2005. u kojima je ukupno ubijeno stotinu ljudi. Da su svi napadi bili uspješni, broj bi bio daleko veći.

S tim u vidu, borba protiv islamističkog ekstremizma koji ga inspirira mora se voditi na svim frontama - bez robovanja političkoj korektnosti, ali i bez demoniziranja čitave religije i manjinske zajednice. Diskriminacija i princip kolektivne krivnje samo bi olakšao vrbovanje džihadista. ISIS-ov kalifat uskoro će biti vojno uništen, ali iskorjenjivanje ekstremizma koje ga inspirira trajat će dugo nakon toga, bez garancije za uspjeh. Muslimani koji su globalno daleko najveće žrtve džihadističkog terora - od Iraka i Sirije do Afganistana, Pakistana i Egipta - vitalni su saveznici u toj borbi.