JUČER se u Zagrebu održavala Startup srijeda, simpatičan događaj kojeg organizira Zagrebački inkubator poduzetništva (ZIP). O ekonomiji je uvijek dobro pričati, posebno kada se toga uhvate oni koji stvarno znaju i uspjeli su u poslovnom okruženju kakvog imamo. Startup srijeda uključuje i goste, a glavni je ovaj puta bio ni manje ni više nego Zoran Milanović, predsjednik Vlade.

Među ostalim se govorilo o potrebi uvođenja informatike kao obveznog predmeta u škole, jer ista je uglavnom još uvijek – izborni predmet. Premijer, ničim izazvan, ispali: "Ja ne znam zašto to već nije napravljeno. Sram me to reći!"

Premijer u zimskom snu

Što reći na ovo? Pa dragi premijeru, ti već evo četvrtu godinu vodiš Vladu Republike Hrvatske, čiji dio je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, u kojemu imaš već drugog ministra, nakon Jovanovića sada Mornara i to Ministarstvo i upravo ta tvoja Vlada koju vodiš su odgovorni za ovo pitanje! Osobno si dragi premijeru bio u Americi s ministrom znanosti prije par mjeseci. A kako je Concorde prizemljen, dakle letjeli ste normalnim avionom, mogao si ministra za sve te sate leta pitati što je s informatikom, zašto nije obvezni predmet i zašto se ne rješavaju ostali problemi oko obrazovnog sustava, koje i sam primjećuješ kada ti klinci dođu iz škole. Primjećujemo i svi mi.

I svi mi ostali, koji se također pitamo zašto informatika nije obvezan predmet, dajemo tebi dragi premijeru preko 20.000 kuna mjesečne plaće ne da bi postavljao pitanja, kao da si zadnje tri godine proveo u hibernaciji ili zimskom snu ili meditirao na Tibetu – već da bi davao odgovore i rješavao stvari. Ne plaćamo ni Mornara ni njegovog prethodnika Jovanovića da se smješkaju i svađaju (ovisno o karakteru prvog i drugog) – nego da obrazovni sustav čine boljim. To je upravo posao izabranih političara. Raditi. Mijenjati. Ne kukati k'o Kalimero o stvarima iz vlastite zone odgovornosti.

Može i gluplje

Kako u Hrvatskoj, navikli smo, stvari mogu od ludih uvijek biti i luđe, za nastavak se pobrinuo ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. Koji je izjavio: "Izbacujemo razrede i razrede frizerki, a s druge strane ne obrazujemo IT sektor." No shit, Sherlock? Trebao si nam ti doći to javiti? O tome da su obrazovni programi neusklađeni s potrebama rada slušamo već od reformi koje je radio Stipe Šuvar.

Pa valjda upravo ministar rada i mirovinskog sustava treba sjesti za računalo i poslati dopis, urudžbiran, ministru obrazovanja o problemima tržišta rada. Upravo ministar Mrsić ministru Mornaru treba reći da je razreda frizera i frizerki previše, a razreda informatičara i informatičarki premalo!

Ministri i jesu tu da bi provodili reforme, da bi rješavali probleme! Nije smisao ministarskog položaja dobra plaća i službeni auto sa sustavom za grijanje guzice; već raditi teško i naporno kako bi ova zemlja otužnih ljudi i jadnih političara krenula naprijed.

Znamo mi da reforme nisu popularne – promijeniti smjerove u nekoliko stotina škola znači i stotine otkaza i stotine novih zapošljavanja i da tu neće biti svi zadovoljni – ali to morate učiniti jer inače kradete djeci budućnost. Doslovno, školovanjem za suficitarne smjerove i smjerove koji nisu prilagođeni ne našem nego ni europskom tržištu uništavate narednim generacijama budućnost, živote i egzistenciju. Ako ste htjeli biti samo ministri, popularni, voljeni i voziti se u finim autima – onda se javite u ne znam, Norvešku ili neku tako naftom sretniju zemlju koja nema ozbiljnijih problema. Ovdje naime treba raditi.

Država k'o birtija

Ovo što smo jučer čuli na ZIP-u (i svaka čast organizatorima što su pozvali premijera i ministra) je isto što možemo čuti u svakoj birtiji – pitajte prvog do sebe, uz pivo ili deci-deci ćete uredno doći do zaključka kako treba u školama više informatike, kako stručne škole trebaju više (zamislite!) struke i da ako je neki smjer suficitaran u razini da ih ima na stotine nezaposlenih i bez neke vizije da će ti dobiti posla – da treba djecu učiti nešto drugo.

Međutim, razlika između birtije i Vlade je u tome što bi Vlada trebala upravo – vladati. Oživotvoriti ono što bi trebalo napraviti da ova država i njeni građani više ne klize nizbrdo ekonomski, politički, demografski kao bob četverosjed. A to ne se radi tako da se u četvrtoj godini vlasti filozofira o problemima upravo iz odgovornosti te konkretne vlasti. Da rade kao direktori u realnom sektoru, za ovakve izjave i Milanović i Mrsić bi dobili put prema izlaznim vratima firme. Jer, direktori su da rješavaju probleme, ne da kukaju kako bi eto trebalo nešto napraviti.

Ovakvi stavovi, kakve smo jučer čuli, se naravno mogu opravdati oporbi – ona je tu da kritizira i predlaže promjene, u želji da dobije vlast i provede ih. Ako to vlast radi – ili je nešto prespavala, ili žarko želi u oporbu. Nema trećeg.