Foto: Milan Đakov 

AKI RAHIMOVSKI je najuobraženiji čovjek u državi. Također, i najsujetniji. I najumišljeniji. Ili najneiskreniji, ovisi kako promatra stvari. U svakom slučaju, na njemu se ni u jednom trenutku ne vidi kako ih promatra. Ili je uvjerio sebe da Parnom valjku nema ravnih u svemiru, ili se tako dobro folira da bi, ako jednog dana, ne daj bože, ostane bez glasa, komotno mogao u profesionalne glumce.

E, u tome je tajna njegovog uspjeha: s njim nikad ne znaš na čemu si.

Ne da se ni za što na svijetu, jer je nepotkupljiv. Ništa neće priznati jer je uvjeren ili laže. Baš ništa. Čak ni po pitanju privatnog života: na početku razgovora, kao zvijezda, postavlja ultimatum: o privatnom životu neće pričati. I točka.

Nikakvi uvjeti ne dolaze u obzir. Ja pitam, Aki odgovara. Odnosno, kao papagaj ponavlja jedno te isto. Bijesan je što ja hoću da pričamo i o ličnim stvarima, zato je najbolje da počnemo o... o... recimo, turneji?

"U Zagrebu nas je vidjelo 14.000 ljudi. Mi smo jedina zagrebačka grupa koja je uspjela tu sportsku dvoranu napuniti pored Bijelog dugmeta i Riblje čorbe".

U međuvremenu, ploča "Glavnom ulicom" prodana je u preko sto tisuća primjeraka. Iako Aki tvrdi da se radi o sjaaaajnom albumu, činjenica je, bar je takav slučaj bio u Beogradu, da se publika masovno pali samo na stare pjesme. Aki je zgranut:

Nije točno.

Jest.

Mislim da je tu jedan drugačiji sistem, znaš. Ovaj album je izašao u petom mjesecu, znaš, a to je vrlo nezahvalan termin za izdavane ploče. Jer, uskoro je šesti mjesec, more, tu su jedinice koje se trebaju popravljati, tak' da je tu možda naša publika bila uskraćena kupiti ploču.

OK, mi imamo svoj krug publike koji stalno kupuje ploče. To je naših 100 000 ljudi koji bi kupili ploču i da izađe u srpnju, usred ljeta. Tako da većina, nova publika koja dolazi, kupi ploču poslije ljeta.

To uopće nisam rekla. Oni poznaju pjesme, a ja hoću da kažem da su stare stvari bile bolje.

Da, hoćeš reći da su stare pjesme bolju reakciju stvorile od novijih. Samo ja ti kažem da je samo stvar u tome da se nove pjesme na koncertu prvo slušaju.

Normalno, nisi u pravu...

Ne, ja imam iskustva u tome.

Ok ok... Hajde da malo pričamo o toj odličnoj ploči. Činjenica je da je ona ravna, da nema posebne atmosfere. Sve su pjesme ugodne za slušanje, ali su sve nekako iste, nema nijednog pravog hita...

E, tu si u pravu. Ja mislim da ima previše hitova, pa zato nijedan ne može posebno isploviti. Kad jedan urednik dobije ploču i kad je presluša, njemu ona zvuči ravno jer se ne zna za koju pjesmu odlučiti. Sve su podjednako dobre.

Bože! Aki, zašto si toliko sujetan?

Nisam sujetan, nego jednostavno volim objasniti ljudima. Kao što tebi hoću objasnit da ne možeš uspoređivati krumpire i meso...

(Akiju se ne dopada moje mišljenje izneseno u intervjuu s Jasenkom Hourom da je ploča "Korak do sna" Prljavog kazališta bolje producirana od posljednjeg albuma Parnog valjka ­ prim. A. P. M. Ipak, hvala što mi je objasnio. Čovjek uči dok je živ.)

A sad, da prijeđemo na stvar: tko je tu krumpir, a tko meso?

Nije tako drastična razlika, nemoj me krivo shvatiti, između Kazališta i Valjka i Bijelog dugmeta i Riblje čorbe i Azre... Mislim, u produkciji. Što bih ja trebao reći za Azru? Ja Azru ne bi smio pustiti na ploči. Ne bi je smio na radiju pustiti.

Kakva je to produkcija gdje prašte one prljave Džonijeve gitare, gdje čuješ nekakav vokal koji više liči na Arsena Dedića iz '65. godine, gdje je sve svedeno na recitiranje, na nekakvu atmosferu... Al' ne možeš reći, Džoniju je potrebna takva produkcija.

(Prim. A. P. M: sve grupe koje je Aki naveo imaju barem jedan album bolje prodan od najbolje prodanog albuma Parnog valjka)

Što vas to drži u Valjku osim para, naravno? Ako vas uopće nešto drži?

Pa, iskreno rečeno, Valjak, kao i svaki drugi veliki bend drži prvenstveno novac, da se ne varamo.

Nećemo. Ima li još nešto?

Onda, stvarno smo veliki prijatelji. Ova zadnja postava funkcionira tako da smo stvarno veliki drugovi.

Zašto i ti malo ne skladaš?

Pa, mislim da Valjku nije potrebno više kompozitora. U Valjku je Hus ostavio pečat kao kompozitor, a ja sam u biti pečat Parnog valjka. Jer, kad ti čuješ Valjak, prepoznaš ga po mom vokalu.

Glasiš za "velikog šmekera". Sjećaš li se svog prvog seksualnog iskustva?

Da, sjećam se, bilo je jako smiješno. Imao sam šest godina. To je dječja stvar. Ja i prijatelj smo skužili da curica, koja je isto naša prijateljica i koju i dan­ danas vidim i uvijek se rado sjetimo tog događaja, nema ono što mi imamo.

Onda smo se dogovorili da odemo u podrum i jednostavno smo joj napunili gaćice papirom i zapalili ih. Dobio sam takve batine, uh! Doduše, ona nije izgorjela, nego je počela vrištati. Ona nije imala pišu kao i mi dečki i onda smo joj htjeli napakostiti i to smo joj uradili. Inače, bilo ih je poslije...

Rado se sjećam svoje prve ljubavi. Ja sam imao 15, ona 14 godina. Hodali smo osam godina. Dovoljno... Osam godina smo bili zajedno i ništa više. Bilo je lijepo. Makar ta ljubav je pala kao žrtva tog mog rokenrola.

Žena, djevojka javnog čovjeka mora bit anonimna. Ona ne smije biti izložena svim sranjima koja se nama događaju. Bar nju skloniti od tih neugodnih stvari. A to što ona trpi na uštrb toga što ja jesam i što svi jesmo, stvarno takvoj osobi treba odat poštovanje. A, ne znam, možda će se naći neka osoba.

Aha, tu smo. Zašto kriješ da imaš žensku u Beogradu?

Nemam žensku u Beogradu.

Nisi iskren.

Aki šuti.

Kada sam isključila kasetofon, prebacio mi je da sam, usprkos njegovom ultimatumu sa samog početka razgovora, počela s pitanjima o privatnom životu, a što, navodno, nikoga ne zanima. Razgovor je završen.

Do viđenja do sljedećeg sjajnog albuma Parnog valjka. U stvari, do sljedećeg po redu albuma Parnog valjka, jer su svi sjajni.

Razgovarala: Aleksandra P. Marković (Super ITD, 1983.)

Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako su se zabavljali vaši roditelji.