SVI KOJI su pogledali "Nedjeljom u 2", a vole Majke ili njihovog, žutom tisku odjednom izrazito zanimljivog frontmena, vjerojatno su u naletu oduševljenja zaključili "legenda, dobro je i rek'o". Oni indiferentni vjerojatno su se dobro zabavili slušajući skoro pun sat najčešće nepovezanih, usporenih, ponekad simpatično glupih, a povremeno neočekivano lucidnih trkeljarija karizmatičnog Vinkovčanina koji obožava Vinkovce na jedan poseban način.
Mi (kao narod) generalno volimo "spaljene umove"
Skupina gledatelja alergičnih na uzdizanje pijanih i drogiranih zvijezda u nebesa ponovno je dobila svojih 55 minuta u kojima će na svaku izjavu moći ispaliti "narkomančina" jer situacija to od njih (vjerojatno) zahtijeva. Na njihovu nesreću, droga i sve što droga izaziva kroz povijest je stvorila previše glazbenih legendi da bi njihovo ljutito trabunjanje imalo ikakva značenja.
Mi (kao narod) generalno volimo "spaljene umove" koji ispaljuju "nepredvidljive" odgovore koji će zabaviti mase onim što su čuli već deset tisuća puta, ali ne iz njihovih usta (barem ne ove godine). Realno gledajući, navedite jednog alternativnog izvođača koji nije najašio na Tončija Huljića ili Thompsona. Taj dvojac možemo nazvati dežurnim predmetom sprdnje svakog alternativca koji ne zna što bi rekao, a kada bi trebali izabrati ljude koje moramo prestati spominjati svakog puta kada osjetimo poriv blatiti lošu glazbu, Thompson i Tonči bili bi na samom vrhu te izmišljene liste.
No, Marko i Tonči bili su ionako "low-point" cijelog intervjua jer najsjajnije je ostalo skriveno u trenucima kada je pokroviteljski nastrojeni voditelj Baretu postavljao blago blesava politička pitanja kao da je riječ o malom djetetu. Bio je to izlet u bizarni i izvrnuti "Nixon-Frost" svijet kakav rijetko imate prilike vidjeti na domaćim malim ekranima.
Kada je Goran Bare zakoračio na njemu očito nepoznat, odbojan ili nezanimljiv teritorij političkih zbivanja, stvari su se neočekivano pretvorile u inkarnaciju domaćeg biračkog tijela
Znate da Stanković ima iskustvo i znanje jer pred sobom je imao daleko izazovnije političke figure. Isto tako, znate da čovjeku koji se najčešće ne može sjetiti koje mu je pitanje postavljeno prije 30 sekundi ne možete ulijetati s kompliciranim pitanjima oko kojih se previše mozga, ali da je kojim slučajem izostala pretjerano očita Stankovićeva simpatija prema gostu, Aco bi odradio jedan od najboljih intervjua viđenih na malim ekranima. Ipak, i ovako je bilo odlično.
O čemu je riječ? Kada je Goran Bare zakoračio na njemu očito nepoznat, odbojan ili nezanimljiv teritorij političkih zbivanja, stvari su se neočekivano pretvorile u inkarnaciju domaćeg biračkog tijela i pružile bolji uvid u cijelu situaciju od HRT-ove izborne emisije. Niz pošteno ofucanih klišeja i odgovora koji spadaju u kategoriju "moje mišljenje je takvo jer me ništa ne zanima, pravim se glup jer nitko ne voli pametne, odbijam znati ili naučiti" sipali su sa svih strana. "Svi su oni isti", "Amerika je najgora na svijetu" ili "Europa će nam utjerati" nešto je što se mota ustima svakog drugog Hrvata i takve izjave malo su kad potkrijepljene bilo čim drugim osim nizom podjednako glupih obrazloženja.
Dan izbora bio je savršeni tajming
Primjerice, "svi su oni isti" je na samom vrhu i omiljeno je oružje mnogog domaćeg birača jer načelno je protivno politici, na prvu loptu zvuči kao da je nešto uistinu i rečeno, sadrži zavidnu dozu svima nam omiljenog defetizma, nitko vas neće napasti protupitanjem jer radi se uvriježenom mišljenju i prije svega, djeluje kao savršeni zaključak svakog besciljnog razgovora o politici. "Svi su oni isti" na kraju ipak najviše govori o onima koji to izgovaraju i zašto će još neko vrijeme sve biti isto onima koji tvrde da su svi isti.
Dan izbora bio je savršeni tajming i to spaljeno "političko" lupetanje trajalo je taman toliko dugo da shvatite da između nekoherentnog Bareta i prosječnog birača postoji poražavajuće velik broj sličnosti. Barem što se politike tiče.
Goran Bare ima dvadesetogodišnju karijeru sustavnog uništavanja sivih stanica raznoraznim drogama. Koje je naše opravdanje?
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Neja Markičević/Cropix