Foto: Index

ZABAVNA vijest koja se ovih dana proširila hrvatskim medijima i društvenim mrežama o jednom slovenskom pivu još jednom je podsjetila koliko je galopirajuće odricanje od Tita u Hrvatskoj izraz ne samo povijesnog revizionizma, nego i manifestacija domaćeg antiliberalizma, tj. antipoduzetničke klime. Naime, u Sloveniji se u trgovinama mogu kupiti piva nazvana "Tito" i "Jovanka", koje proizvodi mala pivovara Komunajzer (slovenska riječ za 'komunjaru') iz Novog mesta.

Riječ je o izvrsnoj poslovnoj ideji i pametnom brendiranju proizvoda na prilično kompetitivnom tržištu craft piva, o čemu svjedoči i sva ta besplatna reklama koju je ekipa iz Komunajzera ovih dana dobila u regionalnim medijima, doslovno od Triglava do Vardara, kakvu bi inače morali platiti milijune. U međuvremenu, stotine tisuća ljudi saznali su za piva "Tito" i "Jovanka" i mnogi od njih će ih htjeti isprobati.

Frankfurter Allgemeine Zeitung ushićeno o "hrvatskom komunistu s fascinantnim plavo-sivim očima"

To je samo jedan od brojnih primjera koji dokazuju da je Tito neprijeporno jedan od najsnažnijih brendova koje područje bivše Jugoslavije ima. O tome svjedoče i deseci ulica i trgova diljem svijeta koji nose Titovo ime, ali i činjenica da je objavljivanje prve Titove biografije od 700 stranica, na njemačkom jeziku prošle godine, izazvala interes svih tamošnjih vodećih medija. Čak je i inače konzervativni i nimalo prokomunistički nastrojeni Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio egzaltiran tekst o "hrvatskom komunistu s fascinantnim plavo-sivim očima koji je ujedinio posvađane narode Jugoslavije i izgradio liberalni socijalizam". O Titu su slavljeničke tekstove zbog te biografije, koju je napisao slovenski povjesničar Jože Pirjavec, objavili i Die Tageszeitung, Tagesspiegel, Süddeutsche Zeitung, Die Welt, Frankfurter Rundschau itd. Još jedan primjer reklame kakva se ne može platiti novcem.

U BiH, preciznije u Konjicu, su pak nekadašnji Titov tajni bunker, napravljen 1969. godine kao sklonište jugoslavenskog vrha u slučaju atomskog napada, pretvorili u turističku atrakciju koju posjećuje hrpa ljudi i o kojoj pišu europski mediji.

Uostalom, svatko tko je malo više putovao svijetom zna da je Titovo ime poznato mnogima, većinom u pozitivnom kontekstu velikog borca protiv nacizma i pobjednika Drugog svjetskog rata, a onda kao uspješnog lidera socijalističke Jugoslavije i tvorca Pokreta nesvrstanih. Nema niti jednog drugog političara ili neke druge povijesne ličnosti - s izuzetkom Nikole Tesle - koja je rođena u Hrvatskoj, a da je tako poznata i cijenjena u svijetu.

Za razliku od Tita, Tuđman nema svoje ulice i trgove po svijetu

Bez obzira na to što se Franju Tuđmana u Lijepoj našoj proglašava “hrvatskim Georgeom Washingtonom”, on je u ostatku svijeta prilično loša reklama za Hrvatsku - ili ljudi za njega nisu čuli ili im je ostao u sjećanju kao najbolji frend Slobodana Miloševića. Ulice i trgovi izvan Hrvatske se po Tuđmanu ne nazivaju. Možemo mi uzaludno raspravljati je li to fer ili ne, i treba li zapravo Tuđman diljem svijeta imati više svojih ulica od Tita, ali on ih - nema. Niti će ih ikada imati, pa i da se to proglasi najvažnijim ciljem hrvatske diplomacije u 21. stoljeću. U bilo kakvom kontekstu širem od hrvatskog i četiri milijuna ljudi u odnosu na sedam milijardi na svijetu, Tuđman je nevažna pojava od koje današnja Hrvatska nema nikakve potencijalne koristi. Pavelića i NDH da ne spominjemo.

S druge strane, Tito je za današnju Hrvatsku i dalje veliki kulturno-povijesni kapital, no hrvatsko se društvo opet odlučilo raditi u korist svoje štete i odricati se Tita. Cijeli svijet smatra da je "Za dom spremni" ustaški pozdrav, u Hrvatskoj nas pola države uvjerava da nije. Cijeli svijet smatra da je Tito jedna od najvećih političkih faca u 20. stoljeću, u Hrvatskoj pola države ne prestaje kreštati o Titu kao zločincu i najvećem krvoloku.

U svojem historiografskom remek-djelu "Postwar", koje se čita na sveučilištima diljem svijeta, pokojni britanski povjesničar Tony Judt piše laude Titovoj borbi protiv okupatora i hvali njegov raskid sa Staljinom, dok Tuđmanu posvećuje jednu jedinu rečenicu i to u kontekstu izrazito nesimpatičnih i autoritarnih lidera koji su se pojavili u (jugo)istočnoj Europi nakon pada komunizma. Ali, što je za Hrvata vulgaris jedan Tony Judt kad mu je Zlatko Hasanbegović - čije knjige nisu ni objavljene izvan Hrvatske - vrhovni historiografski autoritet.

Zašto Hrvati ne zarađuju na Titovoj svjetskoj slavi?

Ne pišem sve ovo kako bih iznio još jednu ljevičarsku obranu Tita, nego da bih ukazao na jednostavnu činjenicu da je Tito velika propuštena poslovna prilika u Hrvatskoj. Vodeći se isključivo ideologijom slobodnog tržišta te ostavljajući po strani moralne prigovore (koji uostalom najpoznatije neoliberalne ekonomiste nisu zaustavljali u savjetovanju Pinocheta), jasno je da potražnja za Titom postoji. Nažalost, Hrvati odbijaju osmisliti ponudu koja bi tu potražnju zadovoljila, zbog svojih provincijalnih nacionalističkih kompleksa i nekakvih vječnih obiteljskih trauma. Propust da se na Titovoj svjetskoj slavi dobro zaradi zapravo pokazuje da kapitalizam i liberalizam baš i nisu uhvatili korijena među Hrvatima, uključujući i one koji se stiliziraju u gorljive zagovornike kapitalizma i liberalizma.

Primarni je cilj kapitalizma profit, a na Titovom se brendu očito može zaraditi te je staljinističko brisanje Tita iz nacionalne povijesti, kroz ukidanje Titovih trgova i konstantno proklinjanje Titova naslijeđa, u neku ruku i antipoduzetničko. Na stranu sad antifašizam i cijela priča o partizanima i ustašama, Domovinskom ratu i ostalim svijetu posve nevažnim unutarhrvatskim dramama, pomoću Tita se mogu stvoriti neka radna mjesta, prehraniti neke obitelji i zadržati neke ljude da ostanu u Hrvatskoj.

Umjesto da se o Brozovom rodnom Kumrovcu piše isključivo jednom godišnje kao o okupljalištu jugonostalgičara, on bi mogao biti središte seoskog turizma u znaku Tita. Umjesto da se traži zabrana crvene petokrake, trebalo bi se na njoj zarađivati. Umjesto da mladi europski ljevičari nose majice s Che Guevarom, koji je i njima dosadio, možda bi htjeli nositi majice s Titovim likom. Zahvaljujući i u socijalizmu fanatično njegovanom kultu ličnosti, Tito je odavno postao legenda, a svakako pomaže i to što se fama o njemu temeljila na djelomično doista impresivnoj realnosti.

Bruxelles dao Rijeci 69 milijuna kuna za obnovu Titova broda

Rijeci je iz fondova Europske unije odobreno 69 milijuna kuna za obnovu Titova broda Galeb kao buduće kulturno-turističke atrakcije, što pokazuje da i Bruxelles prepoznaje Titov ekonomski potencijal za Hrvatsku. Preko Tita se možda može dobiti još europskih milijuna, preko Tuđmana niti jedan cent. A da EU neće financirati rezbarije s Pavelićevim likom, nije ni potrebno naglašavati.

S Pavelićem se obuhvaća tržište koje se jednom godišnje okupi na Bleiburgu, s Tuđmanom tržište koje se za Dan pobjede nađe u Kninu, no s Titom je cijeli svijet potencijalno tržište. Dapače, trenutno su Kinezi i Indijci dvije najbrže rastuće skupine u turističkom sektoru, a u obje te države se itekako zna za Tita, čija legenda i dalje živi.

Tj. cijeli svijet nam poručuje da je Tito bio faca i da bi na tom potencijalnom hrvatskom brendu mogli nešto zaraditi, ali je tipičan hrvatski, nacionalistički odgovor na to da bi se radije pasla trava. Isto kao što su u Srbiji govorili devedesetih pod sankcijama i s povijesno rekordnom inflacijom.

Trijumf kapitalizma u Hrvata bio bi pretvoriti Tita u robu

Zato ostaje i misterij zašto domaći kapitalisti i promotori slobodnog tržišta zaziru od Tita, ne videći šumu od drveća. Pobogu, što bi bilo kapitalističkije nego jednog komunista pretvoriti u robu široke potrošnje?! Kooptirati marketinški pametno osmišljenu legendu o Titu u hrvatsku turističku ponudu bio bi kapitalizam par excellence, bio bi to također mnogo veći trijumf nad Titom i njegovim naslijeđem, nego skidanje njegova imena s trgova i lamentiranje nad odavno propalim sistemom kojim je nekoć upravljao.

Ukidanje Tita iz javnog prostora je filoustaški trijumf, pretvaranje Tita u proizvod bi pak bio liberalno-kapitalistički trijumf. Hrvatska je za prvo očito sposobna, dok za drugo nije, između ostaloga i zbog prvog.

Da zaključim - suprotno pisanju jednog navodno protržišno orijentiranog dnevnog lista, "Tito" i "Jovanka" iz Slovenije nisu "totalitarna piva". To su privlačni kapitalistički proizvodi zbog kojih se svaki poduzetnik u Hrvatskoj treba lupiti rukom o čelo i zapitati zašto njemu to nije palo na pamet. Tita kao poslovnu priliku pravi kapitalisti ne bi propustili.