Foto: Goran Mehkek / Cropix
ŠTO SE mora, nije teško. Recimo, nabijati nove poreze, dizati PDV, ukidati blagdane.
Što je teško, to se ne mora. Recimo, otpustiti na tisuće birokrata i parazita, racionalizirati lokalnu upravu, pročistiti lažne mirovine i povlastice, mijenjati Zakon o radu.
A najlakše je ono što se ne mora. Recimo, obazirati se na ono što kaže Jadranka Kosor.
Ne radimo predstave
"Ne želimo raditi predstave odlazeći na snijeg. Ova Vlada neće se fotografirati u snijegu zbog predstave nego će ići tamo gdje je zaista teško", rekao je premijer Zoran Milanović na početku današnje sjednice Vlade.
Bilo je to baš džentlmenski od njega. Nikoga više nije briga što govori bivša premijerka, ali eto, njezin nasljednik bio je toliko obazriv da joj je posvetio prvih nekoliko minuta Vlade. Točnije, posvetio ih je samome sebi.
Zašto se trudio
Ne znamo zašto se trudio. Nije se morao opravdavati zbog njezine primjedbe kako "tri dana nije izlazio iz tople sobe", jer svi se dobro sjećamo što se dogodilo kad je zadnji puta izašao na hladnoću: vratio se promukla glasa. Zato je bolje da se drži kabineta.
Ali eto, premijer joj je naprosto morao odgovoriti. Morao se opravdati. Morao je obećati da će ubuduće ići tamo gdje je "zaista teško". A onda i poručiti kako se baš "mora" dići PDV.
"Mora se! Ovo se naprosto mora!", izjavio je odlučnošću koja je zvučala kao isprika. Kao da nema drugog rješenja, kao da je to zapravo najlakše učiniti u ovom trenutku.
Gdje je nestalo "moranje"
Iskreno, ne možemo se sjetiti da je Milanović u predizbornoj kampanji jednakom odlučnošću govorio o nekakvom "moranju". O tome da se "mora" dići PDV, da se "moraju" ukinuti neradni dani, da se sve "mora" ostaviti onako kako nam je HDZ ostavio: tek dodati malo ovdje, oguliti malo ondje, zašarafiti malo tu, otpustiti mrvicu tamo i pičimo dalje kao navijeni.
Osjećamo se kao da nas je netko dobro zafrknuo na prošlim izborima: mislili smo da glasamo za reformatore, a dobili smo poreznike.
Dobili smo one koji prelijevaju iz šupljeg u prazno, one koji jednima malo uzmu, da bi drugima malo dali, kako bi sve ostalo otprilike isto. Tek toliko da se stabilizira brod i da se nitko previše ne naljuti. To je ono što se mora.
Politika malih koraka
Sve ono drugo što se također mora, a što nije baš tako lako, ostavljeno je za neka druga vremena.
To se zove politika malih koraka, otprilike kako u vrijeme Jadranke Kosor. Nastoji se spriječiti katastrofa, a zapravo se samo odgađa.
Hrvatski paradoks
I tako dolazimo do zanimljivog paradoksa. Godinama već gledamo premijere koji panično bježe od suštinskih i dalekosežnih reformi, bojeći se da će time prouzročiti vlastitu propast. A ne shvaćaju da je situacija upravo suprotna: Vlade padaju zato što ne čine ništa, a ne zato što čine mnogo. Pa čak i previše.
Tko zna, možda jednom dočekamo Vladu koja će raditi ono što treba, a ne samo ono što "mora".
Ostale komentare autora pročitajte ovdje