Dirljiva priča: "Rat i razdvojenost od Tereze Kesovije zauvijek su ostavili trag u mojim očima"
Foto: Privatni album Natalije Cajić
NATALIJA CAJIĆ, 29-godišnja novinarka iz Novog Sada koja je napisala "Priču za Terezu", izrazito je emotivno doživjela koncerte koje je proteklog vikenda pjevačka diva Tereza Kesovija održala u susjednoj nam Srbiji, u Novom Sadu i Beogradu. Upravo je Natalija bila najgorljivija među brojnim Terezinim obožavateljima koji su poznatu pjevačicu bodrili u naumu da ponovno počne pjevati i u njihovoj državi.
Terezine pjesme je Natalija zavoljela slušajući ih s bakom. Ljubav prema pjevačici ova je novinarka, koja se kao 10-godišnja djevojčica susrela s ratnim strahotama, pretočila u pravu poruku mira i ljubavi nazvanu "Priča za Terezu". Iako je još od malih nogu ova profesorice komparativne književnosti i novinarka TV Vojvodine sanjarila o tome da će upoznati Terezu, želja joj se ostvarila tek 2009. godine, na Bledu. Tad ju je Tereza pozvala na svoj koncert u Zagrebu. Pred prepunom koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, Tereza je tom prilikom pozvala Nataliju na pozornicu, predstavila je zagrebačkoj publici i izljubila je. Nataliji se Tereza zahvalila i prilikom svog novosadskog koncerta.
Svoju dirljivu priču o ljubavi prema Terezi, još uvijek pod dojmom njenih koncerata održanih u Srbiji, Natalija je ispričala za Index:
"Kada jednom vidiš kako ti zli vjetrovi odnose nekoga koga voliš, onda znaš da je sretan samo onaj tko može prvi zaspati i spavati dugo, dugo", napisala sam kao 10-godišnja djevojčica poruku ljudima. Nisu me čuli. Pamtim samo vrlo drag lik, čaroban glas, prelijepe oči, ime Tereza i stihove pjesme `Nono,dobri moj Nono`. Tada je počela moja potraga za Terezom Kesovijom. Tada sam počela pisati `Priču za Terezu` o djevojčici koja ima samo jednu želju u djetinjstvu, a ta je da ode na njezin koncert i da joj odnese roze ruže. Koliko je samo ruža uvelo u njenim rukama. A ona ih je kupovala i kupovala i nosila kroz mračne tunele, šaljući poruke Terezi da ponekad pogleda u nebo, jer tamo su zvijezde koje osvjetljavaju put, a zvijezde su moćne i zajedničke. Nije tu bilo riječi ni o kakvom idolopoklonstvu, ne, bila je to snažna veza koja postoji među ljudima. Kada je razumjela tu strašnu riječ rat, djevojčica je izvadila ukosnice iz kose i one više nikada nisu zasjale na njenoj glavi, stavila je lutke na spavanje i više ih nije budila. Puštala je šarene papirnate brodiće da Dunavom putuju prema Dubrovniku, uvjerena da ih je Tereza svaki put vidjela. Sa mjesta na kojima su pjevala djeca, ona je odlazila govoreći da te pjesme za nju ne važe.
Imala sam ipak sreću da je kroz moje snove prolazio mali bijeli anđeo koji mi je obećavao da ću jednog dana ipak sresti Terezu i da je ona dobro. U jednom od tih snova rekao mi je da će jednog dana, kada se nas dvije sretnemo, biti mir, oko nas će biti ljudi, a da ja tada ne zaboravim pogledati u nebo. Nisam zaboravila te sam mu se javno na Terezinom koncertu u Beogradu i zahvalila što je pomogao da se ne naljutim na ljude, ali posebno sam mu zahvalna što je čuvao Terezu te sam ga pred svima zamolila da je čuva i dalje. Nikada se nisam udaljila od ljudi, iako sam negdje intimno to željela, znala sam ne smije se mijenjati onaj tko je jednom vidio anđela.
Priča o djevojčici koja je čeka i traži došla je i do Tereze. Ona je poruku prihvatila vrlo ozbiljno. Dogovorile smo se da se sretnemo u Zagrebu, na velikom koncertu u dvorani Lisinski. Bila je to 2009. godina. Igrom slučaja, otišla sam na novinarsko-studijsko putovanje u Ljubljanu. Ljudi su mi javili da je Tereza na Bledu i da će me oni odvesti na njen koncert. E, tada sam je prvi put vidjela. Rekli su da je to bio susret zbog kojeg su zanijemile ptice. A onda je uslijedio moj put u Zagreb. Održala sam obećanje i na put krenula sama. Nikada neću zaboraviti susret sa Zagrebom. Činilo mi se da smo plakali zajedno, ja i Zagreb, a ljudi su se okupili oko mene da bi mi pokazali put do dvorane Lisinski. Sjećam se i gospođe koja mi je prišla i rekla: "Znam kamo si pošla, ja ću ti pokazati put", kao i jedne koju sam jesenas srela u Zagrebu, prišla mi je i rekla: "Na tvome licu pljuštale su njezine suze, požuri do dvorane". U drugom dijelu zagrebačkog koncerta Tereza me je izvela na scenu i ja sam rekla: "Dobro veče Zagrebe, dobro veče dvorano Lisinski i dobro veče moja Tereza". Pljesak kojeg sam tad dobila pamtit ću dok živim. Ostale smo nas dvije sve vrijeme u kontaktu. No, ja je nikada nisam pitala hoće li doći u Srbiju. Vjerovala sam da je to njezina odluka, ona treba odlučiti. A onda su mi ljudi počeli pisati da nas sanjaju zajedno i da se nešto sprema. Nisam znala da dolazi. Istina je da sam je sanjala i pitala: "Vi više nećete biti daleko, zar ne?". Rekla mi je: "Ja sam tu, zar me ne vidiš?". Sutradan sam saznala da dolazi.
Svi su me zaustavljali i pitali da li sam sretna? Sreća je ponekad tako teška. Osim posebnog osjećanja radosti, osjećala sam veliku odgovornost. Na koncertu u Centru Sava sam sve vrijeme stajala. Nisam mogla sjediti. Ruke su mi bile stegnute. Nakon koncerta sam se nekako srušila. Shvatila sam, emocije mogu ubiti. Novi Sade, Beograde, šaputala sam, pogledajte je, ljepša je nego ikad, pjeva ljepše nego ikad. Koncerti u Novom Sadu i Beogradu bili su čarobni. Molila sam sve vrijeme gradove da naprave čaroliju da te emocije mogu osjetiti svi u Srbiji, Hrvatskoj i svuda gdje su ljudi. Gledala sam u ljude jer sada sam prije svega mislila na Terezu i na njenu publiku. Željela sam samo da oni budu sretni, da na njihovim licima vidim suze radosnice. Nisam mislila na sebe. Vidjela sam sretna lica, vidjela sam suze radosnice. Osjetila sreću zbog ponovnog susreta. Pričala sam sa mnogim poznatim ljudima, javnim ličnostima, sa ljudima uopće, svi su sretni. Kućama su otišli puni pozitivne energije, nade i sjaja u očima. Bože, jesu li ljudi i kod mene i kod vas razumjeli ovaj korak. Molim vas ljudi, shvatite, ne znam koliko ću još imati snage pričati ovu priču.
Zahvalna sam svim ljudima koji su me pratili na nimalo lakom putu. Čak vrlo teškom, traumatičnom. Ali vjerujte, nije mi žao. Rat i razdvojenost od Tereze zauvijek su ostavili trag u mojim očima. Nisam rođena sa tužnim očima. Ponekad se pitam odakle mi snaga za sve to. Gledam djecu. Pamtim sve one leptire koji su umirali oko mene, ruže koje su venule, ikonice koje su drhtale. Ne želim da to osjete djeca koja sada odrastaju. Želim da znaju da su osnova normalnog života mir i dobri, prijateljski odnosi među ljudima. Neka ova naša priča, Terezina i moja, bude svjetlost. Neka stigne na sva mjesta gdje su ljudi.
Natalija Cajić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati