Foto: Pero Razović

PRIJE 23 godine, zadnjih dana studenog 1993. godine, Hrvatsku je zahvatilo snažno snježno nevrijeme. Pozvali smo čitatelje da nam šalju svoje snježne fotografije iz te zime, a priča Pere Razovića s Hvara posebno nas je oduševila pa je objavljujemo u cijelosti.

"Snijeg ovdje i nije baš tako rijetka pojava. U mom djetinjstvu padao je nekoliko puta zimi, a i krajem 70-ih i početkom 80-ih često je padao. 1984. je padao svaki dan od 04.01. do 11.0. i to sam iskoristio i popet se na brda okolo Vrbanja i napravio jedine postojeće snimke Vrbanja pod snijegom s tih brda i još su CB. Samo, kako mi se žurilo razviti film da vidim rezultate, a nisam imao svježih kemikalija, razvio sam u istrošenim pa su i rezultati lošiji i ima mrlja od fiksira, ali to možda i daje onu draž starinske CB patine.

Padao je snijeg i 2005., a 2011. padao je dva puta i odmah od jutra krenuo sam okolo po selu s aparatom jer sam znao da će do podne snijeg nestati.Te digitalne slike nemaju onu toplinu filma koje imaju fotografije od 03. i 04. siječnja 1993.

A posebno su mi te slike drage jer je to mojoj kćeri bio prvi snijeg i ja sam se veselio više od nje kako ćemo praviti snješka. Ona je sa mnom u plavoj bundici na slikama. Subota popodne bila je baš hladna, onako vjetar s istoka kojeg mi zovemo Levantora i slutilo je na nešto veće, pa sam se u nedjelju ranije ustao i ostao iznenađen količinom snijega koji je tijekom noći napadao. Snijeg nama obično dođe sa zapada, ali ovaj put je došao s juga i osim Korčule i Pelješca nije imao gdje pasti pa ga je bilo ujutro možda i 20 cm.

Imao sam samo još desetak fotografija u filmu pa sam odmah probudio kćer i dok ju je žena obukla, ja sam požurio kod župnika da mi otvori zvonik kako bi s vrha snimio fotografije. Već je bilo ljudi ispred crkve koji su se grudali, a ja sam se odmah vratio i istrošio film slikajući kćer. Nisam očekivao novi snijeg. Ali, sunce se nije pojavljivalo i ja sam prije nego je pala noć otišao prošetati selom uživajući gacati po snijegu te se zadržao kod jednog prijatelja. Kad sam izašao od njega ostao sam iznenađen jer snijeg je već počeo opet padati, ali sad baš svom silinom, uz guste, guste pahulje.

Pamtim da sam uzeo kćer na ruke i kroz prozor smo gledali kako u suton pada po dvorištu. Tad je već shvatila što je snijeg pa se veselila, a ja još više. Ujutro ga je bilo na mjestima i do pola metra, ali je rano je izašlo sunce i znao sam da će mu taj dan biti kraj, a filma nisam imao. Otišao sam pješke jer me je bilo strah voziti po snijegu 5 km do Staroga Grada kupiti film, ali u to ratno doba jedva san našao jedan kojemu je u kiosku istekao rok trajanja pa su i boje na njemu dobile neku čudnu toplu nijansu.

Opet pješke natrag, a već su se bili okupili susjedi i pravili velikog snješka pa sam fotografirao i njih, a mislim da imam samo dvije svoje fotografije. Kćer je uživala grudajući se prvi put u životu četvrtoj godini. Taj dan je stvarno bio prekrasan, ali poslije podne već su krovovi ostali bez snijega, sunce upeklo i predvečer osim u skrovitim mjestima snijegu nije bilo ni traga. Doduše, zaleđenog je ostalo na gomilama u sjenovitim mjestima još danima. Nekih ljudi s fotografija, nažalost, više nema, neki sad već imaju svoju djecu pa se s njima nadaju snijegu, ali nema velike nade ni ovu zimu."