TRG SPORTOVA i parking oko Doma sportova, bili su puni ljudi iz cijele Hrvatske, a trešnjevačke ulice nikad nisu vidjele veći broj mađarskih, slovenskih i talijanskih registracija automobila koji su potpuno zakrčili pločnike i dvorišta. Fanatični obožavatelji kultnog banda koji je tijekom karijere bez obzira na promjene u zvuku i glazbenim stilovima zadržao postojanost kvalitete i specifičan zvuk, ni ovaj put nisu iznevjerili.
Depeche Mode su kasnili u Zagreb zbog kašnjenja leta tako da su otkazali intervjue i promotivne aktivnosti. Koncert je počeo neobično rano za naše pojmove: već oko osam sati, kada su već napaljenu publiku, koju nije bilo potrebno naročito zagrijavati, "Bravery" pripremili za željno očekivani trenutak, kada su na poslovično minimalistično-atraktivni stage stupile glavne zvijezde.
Na futuristički dekoriranoj pozornici dominirala je velika kugla na kojoj su se izmjenjivale poruke, kao i "dekovi" nalik komandnim pločama svemirskih brodova, za kojima su svirali prateći glazbenici. Svjetlosni efekti, korišteni po načelu "manje je više", odlično su potcrtavali atmosferu.
Euforična reakcija publike obilježila je koncert od početka do kraja. "A pain that I´m used to", sa zapaljivim rifom odlično je raspametila publiku već na početku. Fanovi su otpjevali baš sve pjesme, najupečatljiviji trenutak je bilo mahanje rukama na "Never let me down again", kada se 10 tisuća pari ruku klatilo u ritmu stvorivši scenu koja je sa tribina izgledala doista fenomenalno.
Savršena sinkroniziranost pridonosila je dojmu da svjedočimo povijanju žita na vjetru. Jedino što nisu svi koji su kartu platili masnih 360 kuna to mogli vidjeti, jer zbog prekrcanosti tribina redari nisu puštali publiku na galeriju. Odličan dojam su upotpunjavali filmovi fantastičnog nizozemskog fotografa Antona Corbijna, koji su se na zrnatom ekranu puštali za trajanja koncerta. Na snimkama publike, koje su se miješale sa animacijama i filmovima u pozadini, jasno su pokazale da je publika u Zagrebu i koncert općenito, na svjetskom nivou.
Martin Gore, gitarist i dobri duh banda je u nekoliko pjesama preuzimao ulogu vokala, što je publika posebno oduševljeno prihvatila u pjesmi "Home".
"Walking in my shoes", moćna, ispovjedna poruka, u koncertnom izdanju dodatno je dobila na težini prerađena u žestoku rokersku stvar sa sjajnim solom, koji je pokazao koliko su Depeche daleko od svojih "sintić" početaka.
"Just cant get enough" je pokazala da se synth popa, koji ih je proslavio, ipak ne stide. Himnu disko klubova prve polovice 80-ih su otpjevali sa ironijskim odmakom i nasmiješeni, što je nabacilo i malo feelgoda i pokazalo da depecheovci i nisu samo maskarom natrackani mračnjaci, a zbor od deset tisuća glasova je u "singalong" stilu dječjih rođendana otpjevao ovaj pjesmuljak, koji ipak strši od ostatka set liste.
"Everything counts" su također zajedničkim snagama otpjevali "zbor Ledene dvorane" i pjevač Dave Gahan, seks simbol koji je feminiziranim, teatralnim kretnjama i striptiznim trganjem majice doveo do ludila armiju obožavateljica. Refren pjesme je i nakon završetaka ostao "u zraku", kao i Gahanov mikrofon, koji ga je sa stalkom stalno podizao publici koja nije posustajala
Koncert je primjereno završen "zahvalnicom", u nešto intimnijem okružju, na platformi među publikom. "Goodnight lovers" su Gore i Gahan izveli zagrljeni, a na kraju je Dave Gahan poljubio i zagrlio Martina Gorea. Publika ih je, nakon dva sata svirke i dva bisa, ispravila frenetičnim pljeskom.
Zvonko Alač