PRIJE nekoliko dana u predgrađu Napulja, poznatom pod imenom San Giovanni a Teduccio, talijanski umjetnik Jorit Agoch napravio je nevjerojatan mural Diega Armanda Maradone. Mural epskih proporcija zahvala je jednom geniju za sve što je učinio za jedan grad. 

 

Kad je 1984. Maradona iz Barcelone za tada rekordnih 12 milijuna dolara prešao u Napoli, bila je to svjetska senzacija. Najveći nogometni genij svog vremena (a možda i svih vremena) zamijenio je glamur i neonska svjetla Katalonije siromašnim jugom Italije kako bi postao ''one man team'' provincijskog kluba koji dotad u cjelokupnoj klupskoj povijesti nije postigao zaista ništa vrijedno pažnje.

 

U dvije godine igranja na Camp Nouu, Diego je često pokazao zašto je najveći na svijetu, no karijeru u Barceloni obilježio je stravičan lom noge za koji je zaslužan ''mesar iz Bilbaa'' Andoni Goikoetxea Olaskoaga. Za katalonskog diva Maradona je u dvije sezone odigrao samo 36 utakmica (zabio je 22 gola) i jasno je bilo da je promjena sredine nužnost.

 

 

Italija je u to doba bila nogometna meka. Sve što je vrijedilo stizalo je na Apenine i Serie A s pravom je nosila titulu nogometnog NBA-a. ''Čizma'' je bila logična buduća destinacija za Diega, ali Maradona je šokirao cijeli nogometni svijet kad je umjesto Juventusa, Rome, Milana ili Intera, odabrao maleni Napoli.

 

Kad su Napolitanci shvatili da je san postao java i da nogometni Bog zaista dolazi u gradić podno Vezuva, grad je poput obližnjeg vulkana proključao. Već na predstavljanju Maradone na mitskom San Paolu natiskalo se rekordnih 75 tisuća ljudi, a grad je zahvatila nenormalna euforija.

 

''Spasitelj je došao! Mesija je stigao! Koga briga imamo li vrtiće, škole, bolnice, staračke domove, kanalizaciju, vodu, struju, stižu li plaće i mirovine na vrijeme, sve je nevažno. Sada kad imamo Maradonu''.

 

Tako su nekako zvučali komentari lokalnih novinara koji su svojim zapaljivim naslovima samo dodatno podizali ionako proključalu temperaturu u gradu.

 

 

Ono što je važno napomenuti, do dolaska Maradone u Napulj nikad se nije dogodilo to da jedan klub s juga Italije osvoji naslov (Cagliari je bio prvak 1970., ali dolazi sa Sardinije), a najjužniji grad koji se dotad mogao pohvaliti titulom prvaka bio je Rim.

 

Navijači Napolija jedni su od najfanatičnijih na svijetu i nije im puno trebalo da im razum preplave emocije te da naveliko započne priča o naslovu prvaka. Međutim, osvajanje titule već prve sezone bila je nemoguća misija. Nogomet je kolektivni sport i koliko god pojedinac bio genijalan, sam ne može učiniti puno toga. 

 

Prve sezone Napoli je osvojio ''tek'' osmo mjesto, što je navijačima bio neuspjeh, ali objektivno, s obzirom na kvalitetom limitiranu momčad, u jakoj konkurenciji Serie A bio je to vrlo dobar rezultat.

U međuvremenu Maradona je sam samcat doveo Argentinu do naslova prvaka svijeta u Meksiku, a navijačima je to bila još jedna potvrda da to može učiniti i s njihovim klubom. Jer ako je sam mogao dovesti Gaučose do vrha svijeta, zašto ne bi Napoli do vrha Italije.

 

Međutim, Maradona je u Argentini imao ono što u Napoliju nije dobio. Imao je korektne sekundante. Burruchaga, Valdano, Pascoli, Brown, Batista… Možda nisu bili nogometna elita, ali jako dobro su znali što im je posao – biti na usluzi Diegu i za njega odrađivati prljavi posao kako bi ''Mali zeleni'' mogao, kad mu se prohtije, isporučivati "doze nogometne čarolije".

 

 

Uprava Napolija pouku je donekle shvatila, ali ne previše ozbiljno. Iz Udinesea je to ljeto došao Andrea Carnevale, solidan napadač, ali ništa više od toga. I to je bilo to. Uoči početka sezone 1986/87. Napolijeva svlačionica nije imala nijednog reprezentativca Italije, ali ni stranca – osim čarobnog Argentinca. I s takvom bizarnom momčadi Maradona je morao osvojiti naslov.

 

Na golu su bili Claudio Garella i Rafaele Di Fusco. Iskreno, jeste li ikad čuli za ovaj dvojac?

U zadnjem redu bili su Giusseppe Bruscolotti, Moreno Ferrari, Alessandro Renica, Giuseppe Volpecino, Tebaldo Bigliardi, Antonio  Carannante i tada još golobradi tinejdžer Ciro Ferrara.

Ako je obrana bila smiješna, što onda reći za vezni red, u kojem su glavnu riječ imali Salvatore Bagni, Fernando De Napoli, Francesco Romano, Ciro Muro, Luigi Caffreli i Constanzo Celestini. Genijalno!

 

U napadu, uz Maradonu i Carnevalea, zadaću da puni protivničke mreže imao je Bruno Giordano. Vjerujemo kako vam je ovo ime zazvonilo u glavi, ali nije riječ o renesansnom filozofu kojeg je katolička inkvizicija spalila kao heretika 1600., nego talijanski nogometaš o kojem danas ništa ne znaju mlađi navijači Napolija.

 

Okružen takvom ''družinom od vješala'', Maradona je morao napraviti nemoguće – srušiti nikad jači Platinijev Juventus, Contijevu i Ancelottijevu Romu, Breigelovu i Elkjaerovu moćnu Veronu te probuđenog diva Milana, u kojeg je novi šef Silvio Berlusconi ulupao milijarde lira.

 

Čudo se dogodilo, Napoli je izgubio samo tri utakmice u sezoni i titula prvaka stigla je Napulj.

Grad je tjednima bio u kaosu. Vladalo je izvanredno stanje i Napulj je podsjećao na New Orleans tijekom Mardi Grassa. Ništa nije radilo u gradu osim kafića. Grad nije spavao, samo se slavilo. Nedugo nakon osvajanja naslova, u Napulju su održani lokalni izbori, a da se nekim slučajem kandidirao za gradonačelnika, Maradona bi uvjerljivo pobijedio jer je više od 30 tisuća Napolitanaca zaokružilo njegovo ime. 95 posto muške djece rođeno u to vrijeme dobilo je ime Diego, a vrhunac ludila bio je ogroman grafit koji je jednog jutra osvanuo na lokalnom groblju, a bio je jasna poruka umrlima:

 

''Mrtvi, nemate pojma što propuštate!''

 

Tri godine kasnije u Napulj je stigao i još jedan trofej prvaka, i to u konkurenciji najjačeg Milana u povijesti, predvođenog ubojitim nizozemskim trojcem Rijkaard – Gullit – Van Basten, a 1989. Napoli je osvojio i jedini europski trofej u povijesti – Kup Uefa.

 

Tih godina Napulj bio Maradonin grad, a da je to zaista bio tako pokazala je i polufinalna utakmica SP-a u Italiji 1990. Sudbina je htjela da se Argentina i Italija susretnu upravo u Napulju, a više od pola stadiona navijalo je za Maradonu. Italija je izgubila nakon penala, no nitko na stadionu nije bio tužan. Napulj te večeri nije mogao izgubiti.

 

Ti Talijani nisu navijali protiv svoje domovine, nego im je samo bilo drago radi čovjeka zbog kojeg su prvi i jedini put u nogometnoj povijesti postali veliki i važni.