Čitajući povijest naših nedavnih razgovora nisam mogao, a da se ne osjećam jadno. Kao zadnji jebeni luzer. Kao govno. Kao sve ono što sam rekao da nikada neću biti. Kao svi oni kojima sam se znao smijati, jer rade budale od sebe. Kao svi oni kojima sam savjetovao da ne rade isto, jer nema smisla. Kao svi oni koji su izgubili smisao, jer su ga tražili kod onih koji to nisu zaslužili. Kod onih nedostižnih. Kod onih krivih. Koliko god se činili pravima. A činjenica jest da pravi nikada nisu bili. Nikada se takvima nisu pokazali. Zapravo nikada ništa nisu pokazali, dok smo mi i dalje prikazivali njih kao ono nešto. Da, ona je imala ono nešto. Da, ona je imala ono što druge nemaju. Ona je bila drugačija. Ona je bila posebna. Ona je bila ta. Jedna jedina: savršena. U mojoj glavi, barem. Stvarnost je ipak bila drugačija.

 

Za nju sam bio nitko i ništa. Povremeno smetalo, koje bi joj nekada popravilo dan lijepim riječima. Netko o kome bi pričala frendicama: "Još uvijek ti se on javlja? Jebote, pa on nema nimalo samopoštovanja!" Netko koga bi jednostavno ignorirala. Mogao bih reći kako to nije istina. I lagati i dalje. Sebe ponajprije. A onda i sve ostale. Iako su svi odavno kužili i mislili kako ja nisam svjestan. Da sam jadan. Da ispadam glup. Kako ja ne kužim što radim od sebe. Ali, činjenica jest da sam itekako znao. Prvi. Daleko prije ostalih. Ali, nije mi smetalo, jer sam se zaljubio. Da, jesam. Onako kretenski. Onako glupo. Slijepo i besramno. I nije me bilo briga. Obično i nije kada padnem na neku. Ne sramim se reći. Ne sramim se priznati. Jedan sam od onih koji bi najrađe to podijelili s cijelim svijetom. Jedan od onih kretena kojima će se svi smijati. Jedan od onih koje to neće nimalo smetati. Jedan od onih koji će se i dalje sramotiti: dajući sve od sebe kada se zaljube.

 

"Tvoj problem je što se previše trudiš. Cure ti to ne vole. Jednom ćeš tako naletjeti na neku i pružiti joj sve, a ona će te zajebavati" – rekla mi je bivša prije par dana, prije nego smo prekinuli. I bila je u pravu. Potpuno. Znao sam to i tada. Sada pak znam iz prve ruke. Takav sam. I nemam se namjeru mijenjati. Radije ću se nekome kompletno dati pa ispasti kompletnom budalom, nego stajati na pola puta i ostati na istom mjestu cijelo vrijeme. Ja ne znam tako. Ja ne znam površno. Ne znam nedorečeno. Ne znam doći i odlaziti po potrebi. Kako mi paše u tom trenutku. Ne znam zajebavati sebe i tebe. Niti ne želim. Ne treba mi to. Ja ne znam biti kao ona. A opet, sve bih bio dao da budem s njom.

 

Kada je trebalo ostati budan do tri ujutro, jer je njena vremenska zona bila drugačija i slušati njene probleme - ostao sam. Slušao sam. Iako sam ustajao samo nekoliko sati kasnije. Kada je tražila utjehu, stup na koji se može osloniti, pogodi tko je stajao pored. Kada je odlučila pobjeći od svega, kada je trebala predah, pogodi kome je trčala ususret. Meni. Da, to sam ja. Predah. Kratka pauza. Naravno, kada je njoj odgovarala. Naravno, kada joj nitko drugi nije mogao isto pružiti. Ne, na isti način. Kada se onaj kojeg je ona željela, ponašao prema njoj jednako kao ona prema meni. Po potrebi. Povremeno. Dok god je njemu odgovaralo. A ona umjesto njemu, na jednak je način odgovarala meni, jer je to mogla. Jer sam ja to dopuštao. Jer sam bio toliko glup, misleći da će se ona jednom promijeniti. Da će me zavoljeti, ako se budem dovoljno trudio. Da je dovoljno biti iskren, a sve drugo je manje važno. Klasična pogreška.

 

Prije nego što sam bio iskren prema njoj, trebao sam biti i prema sebi. I shvatiti da tu nema ljubavi. Da me ona nikada neće na isti način voljeti. Da će me uglavnom sažalijevati. Da će me ismijavati. A istovremeno me tražiti kada nema kome. Trebao sam shvatiti da tu nema pomoći, da ne postoji način da me zavoli, ako od samog početka nije. Da ću uvijek biti "onaj koji nikako da odustane", uvijek onaj drugi kojemu neće odgovarati. Da će me navlačiti i lažne mi nade nuditi ne bi li još malo, uvijek, ostao na njenoj strani. Kao rezerva. U zagradi, dok ne naiđe na boljeg. Do tada, biti ću sasvim dovoljan. Da se osjeti važnom, voljenom i sve ono što traži, a ne dobiva. Sve ono što želi čuti, a ne čuje. Barem ne od onog od kojeg bi htjela. Zato ima mene. Klasičnu budalu s viškom vremena. Klasičnu budalu kojoj to ne smeta. Klasičnu budalu kojoj se to ipak više ne da.

 

Vrijeme je da prestanemo prelaziti oceane za one koji zbog nas ne bi preskočili ni lokvu vode. Vrijeme je da shvatimo da smo napravili puno, previše za nekoga da je sljedeći korak odustajanje. Ne, zato jer odustajemo. Ne zato, jer nismo ni trebali pokušavati. Već zato što smo dali sve što smo mogli i svaki sljedeći potez bio bi pretjeran. Svaki sljedeći potez činio bi nas manje vrijednima. Nama samima. Njih ionako nije briga. Oni ionako tako razmišljaju od početka. Vrijeme je da odemo. Da odem. Da odeš. Tanka je granica između odlučnosti i očaja. Teško ju je i razaznati. Tvoji se pokušaji neće uvijek činiti onakvim kakvim ih ti zamišljaš. Neće uvijek naići na razumijevanje. To što se ti zaljubljuješ, drugu stranu ne obvezuje na isto. To što ti daješ, nema potrebe da očekuješ zauzvrat. I kako to obično biva, sami smo si krivi. Što prije to shvatiš, lakše ćeš odlučiti. Jer činjenica jest: ako ne znaš gdje stojiš s nekime, vrijeme je da kreneš. Trčati. U suprotnom smjeru.

 

Više je ne zovem. Više ni nemam njen broj u imeniku. Nema ni smisla više. Iako bih, da sam ostavio njen broj, vjerojatno opet pronašao smisao. Opet tražio razlog. Opet ispadao očajan. Dežurna budala. I tako unedogled. Hoću li opet nekada ponoviti istu grešku? Vjerojatno. Kada mi se netko sviđa, uvijek ću pokušati. Hoću li opet davati sve od sebe kada se zaljubim? Sigurno. Jedna lasta ne čini proljeće. Jedno loše iskustvo, na kraju ostaje samo iskustvo. Hoću li opet pasti na neku koja me neće doživljavati? Moguće. Ali, na kratko. Jer jednom kada iskusiš, jednom kada naučiš, jednom kada podvučeš crtu, više nikada ispod nje nećeš pasti. Definitivno.

 

Pssst! Ostale kolumna našeg Deana Pelića pročitajte ovdje!