Da stvar bude bolja, neki dan me nazove agentica i kaže kako će mi se fotka opet naći na jumbo plakatima. Cool. Ali nisam objasnio zašto je stvar bolja. Osim da će kapnuti mucho dinero. Ili samo dinero. U pitanju su vjenčanja. Baš kao i pred nekoliko godina, oženit ću se na jumbo plakatima. Jadan ne bio, koliko sam se puta oženio na revijama, slikama i plakatima, da mi, kada dan pravog vjenčanja i dođe, ja ću tražiti honorar. Toliko o najljepšem danu u životu o kojem maštate godinama ti i tvoja draga, koju tek moraš upoznati, pa zavesti, pa zavezati pa zaprositi. Pa... zajebi ti to. Ovo je puno lakša varijanta. Fotka, dvije tri, pogled u nju, uhvati ju za ruku, nasmij se, poljubi ju. Gotovo snimanje. Svatko kući svojoj.

 

Ipak, čini mi se da će najveći problem biti naći dragu koja već nije udata. Ili ju preudati. Ili kako se to već kaže, a da ne zvuči tako kako zvuči. Odnosno da ne zvuči udato. A nekako mi se čini da će za koju godinu svaka imati taj prefiks pored svojeg imena. Škola nije obavezna, ali udati se mora. Zaboravite na dr.mr, udata is the way to go. A mi stari dečki ćemo na šank i okrenut koju rundu, ako još ostane koji dinero i gledat one od dvadeset. Tužnog li života. Kafana ipak je moja sudbina. (Moram paziti što govorim da ne bi svemir mislio da ja ovo mislim ozbiljno i shvatio to kao konačno.) To ja samo tako za kolumnu, Svemire.

 

Velika očekivanja, naslov je moje prve kolumne prije, sada već dalekih, devet mjeseci. U devet mjeseci štošta se dogodilo. Njih par su se udale, neke od njih samo udu dale, a neke već i odudale. Od-udale. Frend koji fura klinca na bajku, dok ja plešem na house kao da nitko ne gleda, čeka već drugo dijete. Prvo hoda. Viče. Razumije. Mislim da će i u školu iduće godine. Ja i dalje idem u teretanu. Devet mjeseci. Mogao sam imati ne 6pack, ne 8pack, nego 120pack. U devet mjeseci zima se pretvori u jesen i misliš kako se ništa promijenilo nije. Devet mjeseci. Pa to su tri naše turističke sezone. Koga zavaravam, prije šest njih. Dan po dan, ništa se ne događa, a gledajući unazad sve se promijenilo. Ok, dosta s melankolijom.

 

Kada dođeš već u neke godine i najstariji si bratić, rođak, zrman, nazovi kako hoćeš, koji se još nije oženio, oni najstariji članovi šire porodice počinju ti upućivati znakove i stanovite riječi kojima te žele neizravno pitati što čekaš. Pa ti kažu: Što ti čekaš, Dean? Volim ovakvu suptilnost. Dobro je dok i prstom ne upiru, premda ima i takvih. Ti si sljedeći, Dean. Koliko sam to puta već čuo, i gle koliko sam napredovao. Da sam imalo đubre, vratio bi im istom mjerom. Istim riječima. Na sprovodima. Sram te bilo, Dean. Šalim se. A oni mene mogu zajebavat, a? Bilo kako bilo, izbjegavam šire-obiteljska druženja do daljnjega. Ali, tko li će nagovoriti sve te bratiće i sestrične mlađe od mene da se ne žene ko' da nema sutra, da uspore i pogledaju svijet, da pomirišu cvijet, i nasmiju se svakom novom danu i novim ljudima. Ma jok. "Ženim se", to je sve što čujem u zadnje vrijeme. I onda na svatovima istih slušam: "A kad ćeš ti" i "A i vrijeme ti je već". I tako godinama dok i dalje sjedim za stolom slobodnih, čitaj neoženjenih, čitaj neudatih, čitaj djece. Bome vrijeme mi je. Taj stol je sve niži, noge držim sa strane.

 

Prošlo je tako doba kada sam bio malo više jadan nego inače. Tada su nastale najljepše ljubavne pjesme koje se još nisam ohrabrio uvezati. Tada sam malo plakio kada sam vidio bivšu u parku s nekim bivolom. koji joj je slao poruke "dal joj je tata lopov?" i ono "zvijezde u očima". Nisam siguran samo jesam li plakao radi toga što više nije sa mnom ili zato jer je pala na takvo što. Ne znam za zvijezde, ali znam da je meni bio pao mrak na oči. A tako nam je dobro moglo biti još uvijek. Možda sada ne bi pričali o tome. Možda sam ja mogao govoriti drugima: sad si ti na redu. Možda pa sigurno ne bi bilo ove kolumne i pojedinci ne bi imali gdje vježbati pismenost u komentarima. A sasvim sigurno ne bih išao u teretanu. Tko još u vezi drži do sebe. Moji frendovi koji su već prešli puno godišnjica vezo-slavlja, kada me vide, ne znam da li bi me prije pozdravili ili pojeli. Ili oboje. Nek si se ti napapao, sjećam se kad je jednom tepala ženica nakon obilne janjetine u pola noći u pola ljeta srpanjskog. Ali moraš smršaviti, odmah će nakon toga. Ona. Ne on. Da, draga. I tako na njenu svaku. Zajebi. Daj ti meni teretanu, Simse, stol neoženjenih, etiketu ocvalih, moju kolumnu i jumbo plakat vjenčanja. Sve u svoje vrijeme, kažem ja. Da, draga. 

 

A i ti Simsi su pušiona. Brdo trebi, možeš imat bilo koju, i ona ti je vjerna, i kuha ti, i uvijek je zgodna i vježba, i uspješna odvjetnica, i vozi brutalan kar i... ma ono, sve isto kao u pravom životu. Simulacija života, my ass. Prelako. Zato radije igraš Fifu Manager i tamo ti odmah odabere trebu koju kompjuter želi i nakon par mjeseci ju pitaš - beba? I imaš bebu. Da joj zahvališ na istom, kupiš joj kuću, auto, Maldive. Ona sretna, voli te, a ti igraš nogomet. Uvijek sam mislio kako bi bilo prva liga igricu pretvorit u stvarnost. Iako, kad bolje razmislim, a uzevši u obzir igre koje većina igra, možda bolje i ne imati zmajeve, warlocke i slične kreature u susjedstvu. Dobro, dečko pa koliko ti imaš godina? Tvoji frendovi se žene, neki udaju, odgojili prvo, čekaju drugo dijete, dižu kredit, rastavljaju, neki su se uspjeli čak i dvaput oženit, a ti nijednom. O kome o čemu, ti o igricama. Alo momak, što ti čekaš? Dokle će te starim dečkom zvati, a jalovim te smatrati? Do kad misliš barjak nosit, a ne joj podvezicu zubima skidat? Zar ti nije dosta da si uvijek kum, a nikad mladoženja?! 

 

Speaking of which, a vi kako ste? Nego, ima li koja da se nije udala? Ne udu dala, nego udala. Ne u Simsima, već ovako za stvarno. Ne tražim puno, samo da ne sluša treš. Ok, ajde, Magazin, ako baš mora. Premda, kad bolje razmislim, možda bi i meni bilo bolje da sam slušao Magazin. Tada bih znao da je došlo vrijeme da se momci žene. Ovako, bit će da sam zakasnio.

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!