Foto: Index, Nova TV
ANTE GOTOVAC kandidirao se za predsjednika. Naravno, takvo što nitko ne shvaća ozbiljno, a slične smo izlete imali i sa Sinišom Vucom i ostalim cirkusantima koji cijelu priču doživljavaju na sebi svojstven način, ali u jednom se trenutku morate zapitati kako je došlo do toga. Kako je jedan Ante Gotovac postao osoba za koju zna cijela država i pišu sve novine?
U slučaju da ste posljednjih desetak godina proveli zatvoreni u balonu u koji ne prodiru vijesti iz vanjskog svijeta, postoji mogućnost da niste primijetili da je svijet potpuno poludio. I ne radi se o onom "ratovi, suša, glad, bolesti i kriminal" tipu ludosti s kojom smo se već odavno pomirili i prihvatili je kao sastavni dio naših života. Radi se o ludosti čiju genezu možemo pratiti puno jednostavnije, a ne trebate biti ni poznavatelj povijest da bi uočili bolesne razmjere koje je poprimila. Riječ je o opterećenosti medija i naroda životima popularnih. Mediji-šmediji, možemo ih kriviti, ali narod je taj koji u konačnici želi upravo takve informacije i najčešće ih stavlja na prvo mjesto.
Mnogi su se od nas često znali zapitati tko su ti ljudi, čime se ustvari bave i zašto o njima čitamo. Odgovor nismo pronašli, nakon određenog vremena prestali smo se pitati, a iz dana u dan informacije nastavljamo upijati bolesno zainteresirani za neinteresantne živote.
Crna kronika donedavno je bila jedino mjesto na kojem su osobne tragedije "običnog čovjeka" dobivale svoj medijski prostor
U svijetu je situacija nešto drugačija, ali u nas je prije desetak godina bilo gotovo nezamislivo baviti se apsolutno ničim i dobivati bilo kakav medijski prostor, a kamoli ovakav. Naravno, ako ste se skinuli za neki časopis, dobili ste svojih pet minuta, ali ako se ubrzo niste uhvatili nekog posla teško da bi se bilo koje novine bavile vašom nezanimljivom svakodnevicom. Mogli ste imati neku osobnu dramu, ali ako se nije radilo o nečem ekstremnom (smrt, ubojstvo, predoziranje), jedini papir na kojem bi vaša priča bila otisnuta bio bi onaj vaše osmrtnice. Crna kronika donedavno je bila jedino mjesto na kojem su osobne tragedije "običnog čovjeka" dobivale svoj medijski prostor.
U međuvremenu se nametnuo i Internet gdje ste najčešće nailazili na bizarne priče iz života poznatih i to je ono što je Internet novinarstvo (između ostalog) u početku činilo inferiornim onom tiskanih medija. No, priča se ubrzo promijenila i novine su, da bi održale korak s Internetom, uvele priče iz života poznatih. Ipak, na samom su početku postojali kriteriji i bilo je nezamislivo objaviti takvo smeće jer morali ste paziti da ime lista ne vučete kroz blato. Vremenom se i to promijenilo i novine se danas, barem u tom pogledu, uopće ne razlikuju od Interneta, a jedina je razlika ta da će dežurni lektor odvratno žutilo pretvoriti u gramatički pravilno odvratno žutilo.
Danas je dovoljno biti glup i nepoznat, reći da ste prevarili ženu i završit ćete na naslovnicama (nekih) novina
Žutilo je preuzelo i televiziju pa danas imamo zavidan broj emisija koje se bave isključivo životima poznatih. Prvo ih nije bilo, zatim se pojavila jedna, a zatim još pet. Poznati dolaze, otvaraju se, plaču pred kamerama, iznose osobne drame i to nas zabavlja. Vremenom su stvarni životi i stvarni problemi postali izvor zarade i osnovni vid zabave. Kvizove smo zamijenili "Trenutkom istine", Big Brother nam je već dosadio i tražimo više, pratimo i emisije koje se bave sparivanjem nesretnih u ljubavi, gledamo kako poznati plešu, svađaju se, pjevaju i ševe se, a žutilo je vrlo često gledanije od informativnih emisija koje su, uzgred rečeno, i same otvorile vrata određenoj količini takvih tema što je postalo sasvim prihvatljivo. Danas je dovoljno biti glup i nepoznat, reći da ste prevarili ženu i završit ćete na naslovnicama (nekih) novina. Razvili smo mehanizme da takvo što bude moguće. Čak štoviše, stvorili smo perpetuum mobile žutila jer kad priče poznatih presuše (zbog, primjerice, višednevnog izleta u inozemstvo), postoje obični ljudi koji će zauzeti njihovo mjesto pa ćemo bez imalo zadrške pogledati priču o veselom kamiondžiji koji je odlučio posjetiti porno sajam i povaliti nešto.
No, o čemu uopće pišemo? Što je to što nas toliko zanima? Realno, to su svađe, razvodi, seks, prekidi, skandali, prijevare, tuče, suze, droga, liječenje, alkohol, triježnjenje, a kada umru to je više naslov nego smrt. Svjesni smo da su to stvarni ljudi sa stvarnim problemima, ali vremenom je postalo vrlo lako smetnuti to s uma.
Problem se javlja u trenutku kada psihički poremećaj postaje normalno ponašanje
Dr. Drew Pinsky, jedan od popularnih američkih specijalista za ovisnosti u svojoj je posljednjoj knjizi "The Mirror Effect: How Celebrity Narcissism Is Seducing America" zaključio da poznati imaju jedan stvaran problem, a riječ je o narcizmu. Naravno, Pinsky bi to trebao i znati jer nije neki bezimeni dušobrižnik i bezveznjak koji se bavi poznatima prateći ih s udaljenosti poput kakvih životinja. Riječ je o psihijatru koji je u SAD-u slavu stekao nizom realitya koji se bave problemima poznatih i u svojoj se karijeri bavio "vojskom" poznatih. Pomaže porno glumicama da se riješe svoje ovisnosti o seksu, pijane pjevačice dovodi u red, pomaže nekom glumcu da se skine s droge i pritom zarađuje novac pretvorivši to u televizijski show koji ponovno zabavlja mase željne života poznatih. Djeluje pomalo paradoksalno, ali plaća račune.
U dugogodišnjem bavljenju problemima poznatih zaključio je da mnogi pate od ovog nimalo bezazlenog psihičkog poremećaja, ali da u isto vrijeme svojim ponašanjem modeliraju ponašanje nacije.
Na prvu loptu djeluje kao najobičnije moralizatorsko preseravanje ili tipično američko paničarenje s ciljem prodavanja knjige, ali postoji nešto u tome. Poznati nerijetko postaju narcisi, ali narcizam je još češće temelj da netko uopće poželi postati poznat ili dopusti da se takvo što dogodi. Dakle, s jedne strane imate bolesne ljude koji pažnju na sebe moraju privući pa to čine stvaranjem drame i skandala jer to je jedina njihova vještina. S druge strane imate naciju znatiželjnika koji vole pratiti tuđe živote, a nema zanimljivijih života od života poznatih. U sredini se nalaze mediji kao posrednik koji o cijelom cirkusu izvještava i kako vrijeme odmiče takvo ponašanje postaje normalno i prihvatljivo svima koji čitaju, a čitaju više-manje svi. Problem se javlja u trenutku kada psihički poremećaj postaje normalno ponašanje.
YouTube je nešto kao televizija za sirotinju koja se na sve moguće načine pokušava izvući iz anonimnosti
No, postaje li stvarno i pretvaramo li se svi u selebritije? Jasna je želja onih koji se guraju na TV ili onih koji dresiraju djecu da se ponašaju kao zvijezde koje gledaju na televiziji. To nije tajna, ali što je s običnim, nepopularnim građaninom?
Pogledajmo YouTube i Facebook koji su najrašireniji vid zabave modernog čovjeka. YouTube je nešto kao televizija za sirotinju koja se na sve moguće načine pokušava izvući iz anonimnosti. Najčešće ne uspijevaju, ali broj gledanja određenog video zapisa u tim se krugovima tretira kao popularnost, a ako prevalite par milijuna klikova o vama bi mogli pisati i mainstream mediji. Postavljamo video materijale kućnih ljubimaca, izlazaka, koncerata, ali i snimke vlastite djece.
Facebook pak opterećenost samim sobom diže na jednu novu razinu jer ako ste samostalno objavili više od stotinu svojih slika, nije teško zaključiti da ste opterećeni svojim likom i djelom. Ljudi komentiraju vaše fotografije na kojima pozirate, pućite usne, sunčate se, tobože nesvjesni kamere gledate u daljinu, ljubite se na nekom tulumu ili trčite po pješčanoj plaži bosih nogu s T-Mobile osmijehom na licu. Drugim riječima, na sve moguće načine privlačite pažnju na sebe. Uvodite ljude u svoj život, dopuštate im da gledaju vašu djecu, vaše stanove, spavaće sobe, čitaju ono što razmišljate, a ako ste baš tužno željni pažnje, dopustit ćete i da vas vide razgolićene iako se to najčešće kamuflira nazivima kao što su "More 2008".
Vaš je profil mali šoubiz svijet
Racionalizirajte koliko hoćete, ali ljudi na Facebooku nisu samo vaši prijatelji ili barem najčešće nisu. Možda vas nikada nisu osobno upoznali. Ipak, znaju kako izgledate, redovito prate ono što pišete u statusima, kako ste se proveli na moru ili zimovanju, tko vam je sve bio na vjenčanju, gdje ste bili ovaj vikend, jeste li se napili (što ste potkrijepili i foto albumom "Ludnica 22.12.2008"), a znaju i kakav ste roditelj jer "Facebook roditelji" ponekad vole napisati i neku o svojim roditeljskim dužnostima.
Priznajte si, oni su vaša publika, a vaš je profil mali šoubiz svijet u kojem možete kontrolirati što će se o vama objaviti. Ali i dalje, to je ogromna količina osobnih informacija koje ste podijelili sa svima koji to požele vidjeti i pročitati.
Zapitajte se, kako se to točno razlikuje od onoga što rade Dolores Lambaša, Simona Gotovac ili netko treći? Oni su čak u prednosti jer za razliku od vas ne moraju se fotografirati sami.
Možda vas tješi to što imate samo stotinjak prijatelja (od kojih neke i poznajete), a njih prati cijela država. Što onda, vi ste mini-celebrity, zvijezda ograničenog sjaja i od velike vas publike vjerojatno dijeli samo jedna generacija društvenih mreža. Neki novi Facebook stavit će vas na sve naslovnice, ali tada će to biti prihvatljivo.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje