ZANIMLJIVO je kako vrijeme zna biti nemilosrdno prema reputaciji nekih filmova koji su za vrijeme žarili i palili kino-blagajnama. Jedan od najboljih primjera je Cameronov "Titanic" - komercijalno najuspješniji film svih vremena, kome su se čak i najprekaljeniji kritičari bojali davati manje od najboljih ocjena, a prije nekoliko godina uvjerljivi pobjednik anketa o najgorem filmu svih vremena.

Filmska adaptacija Yatesova romana svojevrsna je alternativna verzija zlosretnog para iz "Titanica"

Protok vremena, koji je i među kritičarima i među filmofilima otvorio prostor za pitanja "kako je to smeće moglo dobiti Oscara", s druge je strane omogućio i neke odgovore koje su u svoje vrijeme tražili fanovi dotičnog ostvarenja. Jedno od tih pitanja - što bi bilo da brod nije potonuo i da su Jack i Rose ostali skupa - bi svoj odgovor moglo pronaći u filmu "Put oslobođenja" Sama Mendesa.

U "Putu oslobođenja", filmskoj adaptaciji romana Richarda Yatesa "Revolutionary Road", Leonardo DiCaprio i Kate Winslet tumače svojevrsnu alternativnu verziju zlosretnog ljubavnog para iz "Titanica". Na samom početku filma možemo vidjeti što bi se dogodilo s Jackom i Rose da je kojim slučajem brod promašio ledenjak, pristao u New York i dozvolio im da prebrode sve klasne i socijalne probleme te nastave zajednički život koji bi na kraju bio okrunjen brakom, djecom i obitelji.

Snovi "Titanica" i stvarnost "Puta oslobođenja"

Utopija radi čijeg neispunjenja su bile prolivene tolike suze u kinima prije desetak godina je, pak, smještena u Revolutionary Road (Put Revolucije) u Connecticutu, jedno od američkih predgrađa sredinom 1950-ih - vremensko-prostorne koordinate koje svaki američki snobovski intelektualac u posljednjih pola stoljeća smatra oličenjem bezvrijedne malograđanštine. DiCaprio se tako od boemskog slikara pretvorio u Franka Wheelera, službenika u bezličnoj korporaciji koji tek tu i tamo sanjari o karijeri književnika. Winslet tumači njegovu suprugu April, domaćicu i majku dvoje djece, čije su vlastite glumačke ambicije na samom početku filma brutalno sasječene debaklom amaterske predstave  "Okamenjena šuma".

April se, slično kao i njen alter ego na "Titanicu", osjeća sputana svojim konvencionalnim životom i - kada već nema ništa od glume - alternativu pronalazi u zamisli da zajedno s mužem i obitelji ode u "veseli", egzotični Pariz gdje bi se zaposlila kao tajnica u tamošnjem uredu NATO-pakta. Frank, i sam frustriran dosadnim uredskim poslom, ispočetka je oduševljen predstojećom promjenom u životu, ali se njegovo oduševljenje brzo hladi kada mu u poduzeću predlože promaknuće. April se, pak, ne želi odreći od svojih iluzija usprkos suprugovih pokušaja da je nagovori kako je ovo najbolji od svih mogućih svjetova. U tome je neće odvratiti ni neplanirana trudnoća, a sve veća napetost među supružnicima vodi do neumitne tragedije.

Književni predložak, izdan daleke 1961. godine, desetljećima je bio predmetom holivudskog zanimanja, ali će ga većina današnje publike shvatiti kao svojevrsni nastavak, remake ili prequel "Vrtloga života". Oba filma dijele istog režisera - Sama Mendesa, inače supruga Kate Winslet, i oba nastoje što brutalnije prikazati američka predgrađa kao mjesta gdje žive duboko nesretni, frustrirani ljudi koje se osjećaju isto tako sputani kao i uznici u Guantanamu.

Likovi prema kojima se ne osjećaju simpatije

Međutim, za razliku od "Vrtloga života", koji je takvu mračnu viziju prikazivao kao naličje klintonovske utopije 1990-ih, "Put oslobođenja" ide na sigurno i radnju smješta u 1950-e, dakle vrijeme prije seksa, droge i rock'n'rolla, odnosno svijeta u kojem crni mesije postaju vođama "slobodnog svijeta". Publika - barem ona "zahtjevna", "umjetnička" kojoj se autori ovog filma nastoje obratiti - više nije u opasnosti da u snovima o braku, nuklearnoj obitelji, sigurnom poslu, dvoje prekrasne djece, velikom automobilu i velikoj kući u predgrađu pronađe iskrivljenu i izopačenu, a još manje pravu sliku sebe. Oba lika su prikazani kao slabići kao izdaju svoje mladenačke ideale, ali je DiCaprijev Frank prikazan kao seksist, preljubnik i potencijalni nasilnik, a Winsletova April mora prolaziti kroz dileme i iskušenja kroz koja žene u našem prosvijećenom post-feminističkom dobu više ne moraju.

Međutim, razdvojenost protagonista od današnje publike čini još gorim isti onaj problem koji je mučio "Vrtlog života" - jedan od najprecijenjenijih "oskarovskih" dobitnika. Gledatelji, naime, nemaju za koga navijati; svi likovi su ili iritirajuće glupi - poput Zoe Kasdan u ulozi Frankove ljubavnice - slabići ili antipatični, poput Kathy Bates koja kao Helen Givings, susjeda Wheelerovih nastoji koliko je god moguće od ove realističke drame napraviti horor poput "Misery". Jedini prema kome bi gledatelj trebao imati simpatije jest John Givings (Michael Shannon), liječeni duševni bolesnik koji poput ruskog "jurodiva" ili "svete budale" Franku i April telegrafira što nije u redu s njihovim životima; na žalost, Shannon je taj lik glumio s očitim (i na kraju uspješnim) nastojanjem da ostvari oskarovsku nominaciju, a nauštrb njegove prirodnosti i uvjerljivosti.

Još jedan primjer u današnjem Hollywoodu sve iritantnijeg žanra "dajte mi Oscar" filmova

Običnoj publici će dva sata "Puta oslobođenja" izgledati daleko duže nego tri sata "Titanica", a iskusnim filmofilima će poslužiti kao još jedan primjer u današnjem Hollywoodu sve iritantnijeg žanra "dajte mi Oscar" filmova. Iako Mendes, koji je ispekao zanat u kazalištu, dobro radi svoj posao, a i Di Caprio i Winslet se trude osvojiti svoje kipiće, ipak to previše sliči na tipičan holivudski film s kraja filmske sezone – ekranizacija prestižnog književnog djela za koja prosječna publika nije čula, prepuna fizički i mentalno hendikepiranih likova suočenih sa smrću, ludilom, bolešću, dosadom  i besmislom života, a gdje je sve podređeno nastojanju da se osvoji barem jedan zlatni kipić. Čak i kada uspiju u pribavljanju Oscara, problem za te filmove jest to što vrlo brzo ispare iz sjećanja, pogotovo one publike koja je u kino ušla misleći na zabavu i dozvolila da ih zavedu velika imena na plakatu.

Teško da će, usprkos tehničkoj "ispeglanosti", istu sudbinu izbjeći i ovaj film, koji kao nepodonošljivo mučenje pokušava prikazati isti onakav život o kome sanja svaka blagajnica za Todorićevim pultom. A to je pogotovo slučaj u ovim mračnim vremenima, u kojima se život Wheelerovih čini sve nedostižnijim sve većem broju publike. "Put blagostanja" pokazuje da se – bez obzira da li je riječ o fiktivnim likovima i pretencioznim filmašima - nije potrebno ukrcati da bi se doživjelo brodolom.

uloge: Leonardo DiCaprio, Kate Winslet, Kathy Bates, Michael Shannon

režija: Sam Mendes

proizvodnja: Paramount Vantage, SAD, 2008.

trajanje: 119 '

OCJENA: 5/10

Dragan Antulov
Foto: Index