Recenzija filma "Sirove strasti 2": Stara koka i prisjela juha

Piše:
utorak, 18.4.2006. 18:17
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Recenzija filma "Sirove strasti 2": Stara koka i prisjela juha

UGLEDNI scenarist William Goldman je veći dio 1980-ih u Hollywoodu imao status ne tako različit od onog kojeg su imali Saharov, Solženjicin i drugi disidenti u bivšem SSSR-u. Razlog je bio u knjizi "Adventures in the Screen Trade" gdje je, između ostalog, napisao kako u Hollywoodu "nitko nema pojma o ničemu". Iako je Goldman u međuvremenu rehabilitiran, njegovu tezu je Hollywood potvrdio bezbroj puta, a posljednji takav primjer igra u našim kinima pod naslovom "Sirove strasti 2".

Iako je u povijesti američke filmske industrije bilo mnogo slučajeva da se pohlepa i propagandnom mašinerijom podmazani ego sudare sa stvarnošću, malo koji primjer je tako spektakularan kao propast projekta koji je pokušao eksploatirati najpopularniji erotski triler svih vremena.

Godine 1992. je iznenađujući komercijalni uspjeh "Sirove strasti" ne samo žanr erotskog trilera odjednom učinio zanimljivim holivudskim studijima, nego je i glavnu glumicu Sharon Stone iz domene B-akcijada prebacio u prvu holivudsku ligu. U međuvremenu su erotski trileri u Hollywoodu postali "passe", a Stone se očajnički pokušala etablirati kao "ozbiljna" glumica i odbaciti image hladne, okrutne zavodnice koji joj je bio donio slavu.

Međutim, svi ti pokušaji baš i nisu urodili plodom, pa je Stone silaznu putanju svoje karijere pokušala izmijeniti povratkom upravog tog imagea, odnosno ponavljanjem svoje najslavnije uloge. Dok se motivi Sharon Stone koliko-toliko mogu razumjeti, računica na temelju koje je "Sony" odobrio projekt i za njega iskesao 70 milijuna US$ predstavlja još primjer holivudskog poricanja stvarnosti.

Naime, producenti "Sirovih strasti 2" su ignorirali vrlo jednostavnu činjenicu da je između prvog i drugog filma prošlo 14 godina. Dok se još može raspravljati je li napredak na polju kozmetike i plastične kirurgije taj detalj učinio nevažnim u slučaju Sharon Stone i njenog seksepila, kao notorna činjenica ostaje da je vrijeme erotskih trilera ovog tipa odavno prošlo. Ne samo da su takvi filmovi nespojivi s neopuritanskim standardima današnjeg Hollywooda oličenim u zloglasnom PG-13 rejtingu, nego su ljubiteljima erotike na raspolaganju daleko eksplicitniji sadržaji na za to daleko pogodnijim medijima od kino-dvorana.

Toga je možda bio svjestan niz poznatih holivudskih glumaca koji su odbili sudjelovati u "Sirovim strastima 2" te prisilili producente da zbog statusom manje opterećenih britanskih glumaca radnju nastavka iz New Yorka prebace u London. Već sama početna scena se pokazuje daleko manje eksplicitnom od one s početka "Sirovih strasti" - američka spisateljica Catherine Tramell (Stone) se sama zabavlja dok jedne noći u bijesnom automobilu vozi drogiranu nogometnu zvijezdu. Kada auto završi u Temzi, pokazuje se da je nogomet igra gubitnika i mladi sportaš se, za razliku od Tramell, utopi.

Policija na čelu s inspektorom Washburnom (Thewliss) smatra kako je riječ o seksualnom umorstvu, a psiholog dr. Michael Glass (Morrisey) je određen da procijeni da li je prilikom incidenta bila uračunljiva. Glass je uvjeren kako je Tramell ovisna o riziku, odnosno kako postoji vjerojatnost da će u budućnost ubiti nekoga samo zato da vidi može li za to izbjeći odgovornost. Usprkos toj dijagnozi, nakon nekog vremena se pokazuje kako ga Tramell privlači, te je ubrzo suočen sa serijom groznih umorstava iza kojih bi mogla stajati njegova pacijentica.

Erotici sklonog Paula Verhoevena je na režiserskoj stolici zamijenio Michael Caton-Jones, britanski filmaš kojemu mnogo bolje idu povijesne teme te koji u svojoj filmografiji ima "Šakala", jednog od najbljutavijih holivudskih remakeova ikada napravljenih. Caton-Jones definitivno nije bio u stanju izvući ikakav potencijal iz bezličnog scenarija Leore Barish i Harryja Beana. Taj je dvojac je, nastojeći "Sirove strasti 2" na silu učiniti različitim od "Sirovih strasti", film napunio pseudointelektualnim frazama koje zvuče isprazno i imaju daleko manje smisla od "trash" mizantropije Joe Eszterhasa u dijalozima prvih "Sirovih strasti".

Uz dijaloge je podbacio i zaplet, kao i uglavnom antipatični likovi koji, za razliku od onih iz originala, nisu nimalo upečatljivi. Stoga ne čudi što glavnog protagonista tumači dosada uglavnom nepoznati David Morrisey koji će, sudeći po onome što je pokazao u "Sirovim strastima", predstavljati najozbiljniju konkurenciju Keanuu Reevesu ako se ikada ukaže potreba za tumačenjem slavonskog hrasta na filmu.

Razlog tome je možda u nastojanju da se cijeli film podredi Sharon Stone i njenoj botoxom, kolagenom i silikonom impregniranoj neodoljivosti. Stoga lik Catherine Tramell u filmu nema dostojnog antagonista, a rasplitanje scenarističkog klupka je isto onoliko uzbudljivo koliko i predsjednički izbori u Sadamovom Iraku. Da stvar bude gora, Tramell se čini stranim tijelom koje je u ovaj film bilo zalutalo iz nekakve "trash" parodije.

Neumitne usporedbe sa "Sirovim strastima" su po ovaj film porazne čak i kada je u pitanju količina i kvalitet onoga što je "Sirovim strastima 2" trebalo biti glavni adut - erotika. "Škaljive" scene - bilo da uključuju običnu golotinju ili eksplicitni prikaz seksa - su gotovo nezamjetan dio minutaže filma, i teško da će ih itko pamtiti. Teško je pretpostaviti da će "Sirove strasti 2" po tom pitanju izgledati bolje čak i u necenzuriranoj verziji za koju se govori da će izaći na DVD-u.

Stoga je sasvim razumljivo što se sićušni broj gledatelja privučen nostalgijom za ranim 1990-ima, odnosno "Sonyjevom" propagandom kampanjom, nakon izlaska iz kina osjetio prevarenim te zavidio svima onima koji su umjesto poslovice o starim kokama - u ovom slučaju potpuno neprimjerene - mnogo ozbiljnije shvatili katastrofalne kritike filma i njegov spektakularni i sasvim zasluženi podbačaj na američkim i svjetskim kino-blagajnama. "Sirove strasti 2" su jedan od rijetkih primjera kada je publika pokazala kako, za razliku od Hollywooda, ipak ima pojma o nekim stvarima.

(Basic Instinct 2: Risk Addiction)
uloge: Sharon Stone, David Morrisey, David Thewliss, Charlotte Rampling, Hugh Dancy
režija: Michael Caton-Jones
proizvodnja: Sony/MGM, SAD, 2006.
trajanje: 114

OCJENA: 2/10 (loš)

Dragan Antulov

Komentari (0)
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije
Igra.hr