Foto: JLP

MEDIJSKA prašina koja se podigla oko posljednjeg filma Angeline Jolie poprilično je suluda i karakteristična je za ove prostore jer barata se poluinformacijama na temelju kojih se donose prilično konkretni zaključci.

Naime, ministarstvo kulture Federacije BiH zaključilo je da se film o kojem znaju vrlo malo ili gotovo ništa, ne može snimati na području bosanskohercegovačkog entiteta, a dozvolu će iznjedriti samo ako scenaristi dostave scenarij i on ne bude onakav kakav misle da jest. Drugim riječima, scenarij nismo pročitali, ne zanima nas takav kakav pretpostavljamo da jest jer čuli smo neke ružne priče koje nam se nimalo ne sviđaju, a ne želimo se s vama ni sastajati baš kao ni udruga koja je digla hajku. Jedino što tražimo jest da promijenite scenarij o kojemu smo nešto načuli i o kojem s vama ne želimo konkretno razgovarati jer čini nam se logičnije da odluku donesemo na temelju apsolutno ničeg. Dakle, ili je netko pogrešno prenio informaciju, ili je ovdje riječ o najluđoj skupini ljudi koji bauljaju svijetom pričajući totalne besmislice.

S druge strane, najžalosnije je to da ova priča ne djeluje nimalo nevjerojatno. Upravo suprotno.

Rat, silovana Hrvatica, silovatelj je Srbin, a ona se nesretna u njega zaljubljuje

Pokušajte zamisliti kako bi cijela situacija izgledala da se navodna radnja filma odvija u našoj zemlji. Rat, silovana Hrvatica, silovatelj je Srbin, a ona se nesretna u njega zaljubljuje. Svako nas malo nešto prenerazi, šokira, povrijedi i skameni pa pokušajmo. Ludovali smo kada su rezali zastavu, a kada su na naslovnici objavili sliku aviona u slobodnom padu, pretvorili smo se u ljutite seljake koji se s vilama i bakljama okupljaju pred dvorcem zlog doktora. Dakle, ako su nas ovakve nebuloze osupnule i navele da se ponašamo kao budale, film ovako provokativne teme vjerojatno bi nas sablaznio jer mi jednostavno ne volimo kada se netko bavi tabu temama. Najčešće to doživljavamo kao nedopustivu provokaciju koja se tretira kao pljuvanje u lice žrtava. Sve se mora odraditi u rukavicama ili još bolje, najpametnije je uopće ne dirati takve teme jer riječ je o osinjaku u koji nitko ne bi trebao gurati štap. Zašto uopće riskirati s ljutnjom određenih skupina? Bolje snimiti tisuću dvadeset i peti film čija se radnja odvija u Lici ili Dalmatinskoj zagori.

Naravno, ovdje se radi o zaista osjetljivoj temi kojoj valja pristupiti pažljivo, ali u ovoj se konkretnoj situaciji svi ponašaju kao da je netko rekao da će snimiti urnebesnu komediju o silovanoj ženi koja se zaljubljuje u svog silovatelja.

No, što da se netko zaista našalio na račun neke zaista ozbiljne i teške teme? Primjerice, autori "South Parka" i "Family Guya" izgradili su imidž upravo na takvom humoru i već se godinama prilično pametno i hrabro igraju tabuima. Možete li uopće zamisliti takvo što na ovim prostorima? Pogotovo u vremenima kada se prijetnje smrću rasipaju zbog slike aviona i provokativnog naslova. To naravno ne znači da ne bi trebali biti šokirani ili uvrijeđeni, ali civilizacijski se nivo ogleda i u načinu na koji reagiramo na provokaciju. Ako automatski zabranjujete, zatvarate, vadite kuburu ili sjedate za stol i pišete prijeteće pismo, postoji opravdana sumnja da se s vama ne isplati pričati o slobodama.

Religija, seks, rat, silovanje, genocid, bolest i ljudska nesreća, sve su to teške teme

Isto tako, grozno je i to da se u cijelu priču upliće država koja odlučuje što se smije, a što ne smije snimati. Netko kaže "mislim da mi se ne sviđa način na koji će možda pristupiti temi" i snimanje se automatski zabranjuje. Kada bi stvari tako funkcionirale (a funkcioniraju samo u vukojebinama koje "svetinje" stavljaju ispred sloboda), gledali bi uglavnom sraćke, a zloglasni Haysov kodeks vjerojatno bi još uvijek bio na snazi. Gledali bi predivno snimljene filmove o super sretnim obiteljima sa osmjesima tisuću Praxitena i one o hrabrim škotskim ovčarima koji izvlače djecu iz bunara. Da, riječ je o teškoj temi a film bi mogao biti najgore patetično i promašeno smeće, uvredljivo ne samo žrtvama silovanja već i dobrom ukusu, ali znači li to da ćemo zabranjivati sve što nam se ne sviđa ili još gore, ono za što pretpostavljamo da nam se neće svidjeti? I na kraju zaista nije bitno radi li se o "Sotonskim stihovima" ili "Ghost Rideru". Snimite li film prepun nasilja, budite sigurni da će se pojaviti neka udruga koja smatra da se takvi filmovi ne bi trebali snimati jer mogla bi ih pogledati djeca. I u pravu su, djeca ih ne bi trebala gledati, ali jebi ga, snimat će se jer neki od nas vole Peckinpaha i Tarantina. Neki od nas ne vole filmaše koji svoj posao odrađuju u rukavicama jer na kraju dana najviše cijenimo one koji rukavice skinu i opale nam jednu zidarsku. Tako da iz kina izađemo zbunjeni i pod dojmom. Religija, seks, rat, silovanje, genocid, bolest i ljudska nesreća, sve su to teške teme koje nisu lake niti će ih svatko obraditi na dobar način, ali to ne znači da ih treba zabraniti ili poticati samo lagane i primjerene filmove. Još je žalosnije ako tako razmišljaju ljudi zaduženi za kulturu.

Na kraju krajeva, u pravu su oni koji tvrde da je ovo teren na kojem valja oprezno, ali ne treba zaboraviti ni to da se raznorazne zabrane i cenzura vrlo često doživljavaju kao oblik silovanja.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje