OJDADA ojda, ojdada da... probajte ne zaojakati ako možete. Nema estradne žive duše koja poslije druge kvalifikacijske večeri nije pjevušila novu himnu "hrvatskog folklora". U kuloarima i na šankovima časnog starca "Kvarnera" odvažniji su se i zanjihali, a savijanje rukice u zglobu uz zviždukanje na zadanu temu poprimilo je razmjere pandemije.
Organizacija manifestacije je katastrofalno pogriješila, jer trebalo je prednatjecanje rasporediti na tri večeri; prvih 16, drugih 15 i Severina. Pogotovo su jadni nesretnici koje je začkoljasti raspored, jasan valjda jedino Aleksandru Kostadinovu, ubacio u žrvanj "Večeri sa Severinom". Jer ne trebate biti Tina & Nikša da biste shvatili kako su šanse da itko ostane upamćen pored Cajke Nacionale jednake šansama teleta kod mesara, ili barem šansama Matka Jelavića kod urednika glazbenog programa HTV-a.
Voditeljica Iva Jerković
Ali trebalo je i ovu formalnost ispuniti, pa "15 ostalih + Archibald" može uživati u spoznaji da su djelili stejdž sa Severinom, njenim opjevanim špicastim obuvalom i čuvenom Ljericom.
Claudia Beni predvodi skupinu onih koji će finale, osim ako im Suki ne sredi upad, vidjeti samo na malim ekranima. Njena pjesma neće baš po ničemu ostati upamćena, osim što je cilikom u sjećanje prizivala Andreu iz prethodne večeri.
Đani Stipaničev je pokušao "košuljom bilom" i svojim urođenim južnjačkim šarmom, popločati sebi put u društvo zrelih Dalmatino macho tipova kao što su Dražen Lalić i Leon Lučev. Kako je danas Splitski festival blijeda kopija nekadašnjeg, može se reći da bi se njegova stvar, da ju je kojim slučajem izveo na Prokurativama, više od nekoliko puta zavrtila na valovima lokalnih radio stanica u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ali nikad ne bi upala u krug besmrtnih brojeva koji se izvode na pirevima i "Nedjeljnim željama" radio Splita.
"Rivers", na samom početku svog scenskog nastupa, nakon što se kabaretistički nalakte na stolce i počnu mumljati kao islandski glazbenici i Mila Jovović u "Petom elementu" izgledaju kao karika koja nedostaje između "Putokaza" i "Eni". Kojem su polu "riječke škole" bliže, postaje jasno kako pjesma odmiče i postaje tipičan izdanak eurovizijskog ženskog doo-wap višeglasja.
Tinja & Nikša su jedna od karakterističnih pojava na našoj lakonotnoj sceni; jave se tokom godina gdjekojim singlićem i uporno pokušavaju na Dori. U usponu ka zvijezdama nije im svojevremeno pomoglo ni pojavljivanje Roberta Prosinečkog u spotu, kada je bio na vrhuncu slave, a kako će onda tek tome pridonijeti ova pjesmica, koja njihovim ostalima sliči kao jaje jajetu, ili kao Nikša Alenu Maciniću.
Vlatka Pokos je nakon medenog mjeseca poželjela malo protegnuti glasnice na Dori, a tko su odgovorni da svojoj nekadašnjoj voditeljici ne bi želju uslišili. Gospođa Radeljak je odisala smirenošću i zadovoljstvom, a njen nastup je bio prilika da svima, koji ne kupuju franšizne magazine za kućanice, pa su to propustili vidjeti, pokaže kako je zgodna, bogato udana, savršenog struka i okovratne pelerine.
Žanamari je onemogućena u proboju u finale odlukom žirija. Da je slučajno koje desetljeće starija ili da je umjesto plesača bila u pratnji kulturno umjetničkog društva ili psa, a ne u crnoj haljini i u društvu plesača, možda bi joj se smilovali. Možda nakon ovoga opet razočarano ode u pjevačku dijasporu i postane Jeanna Marie.
Kristina je ubačena da se onima koji u Dori vide teorije zavjere i korupciju pokaže kako je svima dostupna velika pozornica. Nema joj se što posebno zamjeriti, jer ako se i veteranke za ovakve prigode odlučuju za formulu "ja i 2 apolonska plesača koji me pipkaju i rade akrobacije", zašto ne bi i ona. Problem je naravno, što se nitko pet sekundi poslije ne sjeća pjesme.
Lider Latina, Kruška, jedini je od raspjevanih oldtimera druge večeri kojem je zapriječen put u finale. Vjerojatno zato što je bucmasti latino lover koji je zavodnički krivio obrve ispod mušketirskog šešira reklamirajući korejske monovolumene, ustupio mjesto namrgođenom crnokošuljašu sa naherenim kačketom.
"Ti si kao droga, trebam te ko Boga", vapi Kiki Rahimovski, lider Raspashowa, jednog od mnogobrojnih neočekivanih finalista. Kiki, Kiki, što bi na ovaj stih rekli kolege sjemeništarci i gvardijan zadarskog samostana, u kojem si tako vjerno do pred koju godinu služio? Akijev sin je vođa simpatične i bezopasne družine kakve imate priliku vidjeti na vhs snimkama maturalnih plesova. Tada se okupi ad hoc školski band, a kamerman svako malo "švenka" na ponosne roditelje raspjevanih i rasviranih mladaca, koji su marljivo vježbali za nastup.
Jacques Houdek ima pjesmu, što je doista velika stvar na Dori. Izgledom je podsjećao na kombinaciju raskuštranog patka Bubija i Jacka Osbournea, a mračni ton, kako i priliči odjeći u kojoj se pjeva pjesma naslova "Umrijeti s osmjehom", dodatno je podcrtao oziljnim i zabrinutim izgledom lica. Nadamo se da je pjesma orkestriranih dijelova koji podsjećaju na bolju eurovizijsku prošlost, samo trenutna faza u Žaretovom stvaralaštvu, jer u ovakvom "weltschmertz" izdanju ga nismo navikli gledati.
Alen Vitasović je zahvaljujući valjda regionalnom ključu postavljen za nositelja. Još radikalnije nego Stipaničev, pokazuje da je zaboravio kako se natječe za Doru, a ne Melodije Istre i Kvarnera. Ustvari, trebalo bi malo dalekovidnije sagledati situaciju, pa bi se shvatilo kako Vitasović nastupa u ime regionalne orijentacije njegovog kraja, a Europi je sasvim svejedno hoćemo li uputiti pjesmu pisanu i pjevanu u duhu Gajeve reforme ili hrpu internih čakavskih kolokvijalizama.
"Kao san" Kraljeva ulice počinje kao tango varijacije Gotan Projecta, a nastavlja se u ponešto ozbiljnijem tonu nego što ih namjernici koji prolaze Jelačićevim trgom imaju prilike čuti. Iako su u Green roomu izgledali kao kad Braco, Jajan i Šemso banu na kakva glamurozna okupljanja, dio na pozornici su odradili pristojno.
Sestrinska firma Colonije, "Karma", koja je najprepoznatljiviji hrvatski brand u Slovačkoj, uvijek složi istu koreografijicu sa obdarenom Tarom i metrosexualnim parom što statira za klavijaturama. Pipi ima više obožavateljica u Češkoj, Neno u Japanu, a pjevačica pušta da je vodi ritam gdje god da dođe. Jedino što se ureže u pamćenje par sati poslije nastupa je narančasta oprava plesačica i vokalne solistice.
Jelena Rozga je svoju prvu solo promociju uprizorila tako da svi vide kako misli ozbiljno; šamarala je plesače koji je zovu krivim imenom, a na pozornicu je postavila i štangu oko koje se izvijala plesačica. Sintesajzerska dramtaika i haremski ritmovi su tu čisto da se podsjetimo kako će Rozga otići iz Magazina, ali Huljić iz nje nikako.
Ibrica Jusić ima status općenarodnog dobra, koji mu skupa sa beneficiranim radnim stažom koji je izborio predugim trajanjem na estradi omogućava da dođe sa gitarom, podijeli naramak šarmerskih osmjeha, s pola snage otpjeva pjesmu koja strši iznad šarenila u pondi i da ga svi obožavaju i slažu mu hvalospjeve.
Jedina velika glazbena zvijezda zaključila je program "štiklom u jaja" hrvatskim glazbenim čistuncima, istovremeno se sprdajući sa natjecanjem. Na sličan način je, prije par mjeseci, bacila rukavicu i kazališnom establišmentu. Publika je to, u oba slučaja, popušila.
>>> Više Severininih fotografija s druge polufinalne večeri možete pogledati ovdje
Zvonko Alač
Foto: Dragan Predojević