HRVATSKA politika u međuratnom razdoblju dala nam je neka od najpoznatijih imena o kojima učimo u školama i koja vidimo na natpisima ulica i trgova. Ante Trumbić rođen je u Splitu 1864. godine i bio je jedna od ključnih figura stvaranja prve Jugoslavije. Bio je predsjednik Jugoslavenskog odbora, koji je djelovao za vrijeme Prvog svjetskog rata i primarni mu je cilj bio stvaranje nove jugoslavenske države.

Ante Trumbić školovao se u Zagrebu, Beču i Grazu te doktorirao pravo. Počinje se baviti politikom početkom 20. stoljeća te zastupa ideju ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u jedan politički entitet. U Splitu je bio iznimno popularan pa je obnašao funkciju gradonačelnika dvije godine. Zajedno s Franom Supilom vodi politiku "novog kursa". Premda originalno pravaš, Trumbić počinje zastupati jugoslavensku ideju smatrajući da će zajedničkim naporima Južni Slaveni biti bitniji faktor u Austro-Ugarskoj.

Tijekom Prvog svjetskog rata djeluje kao predsjednik Jugoslavenskog odbora i upoznaje Nikolu Pašića. Ante Trumbić smatrao je da će jednakost svih Južnih Slavena biti okosnica nove države, dok je Pašić tu novu državu Jugoslaviju smatrao budućom Velikom Srbijom. Njih dvojica često su dolazili u sukobe: Trumbić je htio federacijski ustroj, Pašić centralistički; Trumbić bi se zalagao za jugoslavensko ime, Pašić za srpsko…

Trumbić na Pariškoj mirovnoj konferenciji

Nakon Prvog svjetskog rata trebalo je okupiti najistaknutije pojedince koji će otputovati u Pariz i tamo zastupati hrvatske i jugoslavenske interese. Predstavnici Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a htjeli su snažnu državu na Balkanu koja će djelovati kao protuteža Austriji i Mađarskoj ako ponovno obnove svoju hegemoniju u središnjoj Europi.

Međutim, pred njih je nastupila nesložna jugoslavenska delegacija. Srbi su htjeli jedno, Hrvati drugo. Često su komentirali da im je puno draže bilo rješavati čehoslovačka pitanja, u kojima su Česi i Slovaci nastupali vrlo složno, dok je Jugoslavija bila noćna mora. Nije nikako pomogla ni činjenica da o balkanskim narodima nisu znali apsolutno ništa.

Trumbića su ipak više brinuli Talijani nego Srbi. Vatreno je branio hrvatske, odnosno jugoslavenske interese kada se spominjao Londonski ugovor, kojim je Italiji obećana istočna obala Jadrana. Tu su saveznici stali na jugoslavensku stranu, posebice SAD, a Italija se posvađala s ostalima i naljutila lidere kada je počela svojatati i Rijeku.

Trumbić je imao zaista nezavidan zadatak. Srbi su bili spremniji popustiti Italiji u zamjenu za neke teritorijalne stečevine na istoku nove zemlje, a splitski pravnik koji se deset godina borio za ujedinjenje hrvatskih zemalja smatrao je to svojom najvećom političkom bitkom i kontrirao Talijanima za svaki argument.

Pitanje je na kraju riješeno Rapalskim ugovorom, koji je potpisao i sam Trumbić. U njemu se Italiji predaju Istra, Rijeka, Zadar i par jadranskih otoka. Trumbić se razočarao novom Jugoslavijom, u kojoj je glavnu riječ imao samo Beograd, i bio je duboko potresen što nije spriječio Talijane u osvajanju hrvatskih zemalja.

Bio je član HSS-a, najutjecajnije hrvatske stranke u to doba. Kratko vrijeme obavljao je funkciju ministra vanjskih poslova u Jugoslaviji, a bio je neformalno vođa seljačke stranke kad je Maček bio u zatvoru. Umro je 1938. godine, tri godine prije raspada države koju je zagovarao, vodio i od nje odustao.