Nakon mnogih opisa situacija i živopisnih primjera što ih rastužuje do suza, došlo se do zaključka da muškarci najviše plaču na stvari koje im potiču taj zaštitnički nagon koji im je valjda evolucija kroz tisućljeća ugradila.

Suze ili patnja slabijih, bespomoćnih, rasplakana žena ili djeca, briga za obitelj, smrt očinske figure ili junaka iz djetinjstva koji im je služio kao uzor, herojski posljednji podvizi u kojima se žrtvuju za viši cilj..

I to vrijedi za filmove, stvarne situacije, slike, pjesme, crtiće, sve. Kroz to se provlače i "snaga" ili "hladna glava" koje se očekuju od njih, famozni "dečki ne plaču" odgoj i naučeno potiskivanje osjećaja. Sve to za vrat im je navuklo reputaciju manje osjećajnog spola, iako to zapravo nije istina - muče ih druge stvari i na drugačiji način.