Vožnja Splitom nije način prijevoza, nego test karaktera. U automobil ulazite kao razumna osoba, a izlazite spremni učlaniti se u HDZ ili Most samo da se riješi čep u Poljičkoj.

Stan s pogledom na more lijepa je stvar, ali pravo bogatstvo u Splitu je komad asfalta na kojem nitko drugi nije ostavio automobil, skuter, kontejner, stolicu, kašetu ili poruku “ne parkiraj, PRIVATNO”.

Ljudi u drugim gradovima nasljeđuju zemljišta i stanove. U Splitu se s generacije na generaciju prenosi informacija da “iza trafostanice ne lipe kazne i zna se uvatit misto”.

Nije važno vidi li se more. Dovoljno je da agent za nekretnine procijeni da biste ga, uz dovoljno mašte, mogli osjetiti između dvije zgrade, antene i susjedove tende.

Stan od 32 kvadrata bez lifta, s kupaonicom u kojoj istodobno ne mogu biti osoba i perilica rublja, sasvim opravdano košta kao manji dvorac u unutrašnjosti Europe. Jer je, kako će vam objasniti vlasnik, “prijo moj ovo ti je petnaest minuta od rive”. Autom. U veljači. U tri ujutro.

Od lipnja do rujna Split prestaje biti mjesto stanovanja.

Do pekare se probijate kroz skupine turista koje prate osobu s podignutim kišobranom. Do posla stižete zaobilaznim putem preko Bosne. Kad konačno uđete u more, netko vam pokušava prodati izlet brodom.

Čim turisti odu, promet malo popusti i pronađe se stol u kafiću, nastupa razdoblje kolektivne amnezije. Odjednom nitko ne pamti kolovoške gužve, cijenu parkinga ni činjenicu da se u vlastitu ulicu nije moglo ući bez rezervacije.

Tada počinje godišnja sezona izjava: “Nema do Splita”, “Di ćeš lipše” i “Ovo nema nigdi”. Što je točno, jer bi drugi gradovi neke od tih stvari već pokušali popraviti.

Kad puše bura, ne može se ništa. Kad puše jugo, svi su nervozni. Kad pada kiša, grad se ponaša kao da je riječ o dosad nepoznatoj pojavi.

Kad je sunce, prevruće je. Kad nije sunce, svi pitaju što se događa s vremenom. Split tako ima savršenu klimu u kojoj se gotovo svaki dan može vrlo uvjerljivo objasniti zašto danas nije trenutak za ništa.

U Splitu kava nije napitak. To je institucija, društveni ugovor i temelj ustavnog poretka. Naručite je u deset, završite u jedan, a pritom se sasvim ozbiljno žalite kako nemate vremena ni za što.

Na kavi se rješavaju brakovi, poslovi, transferi Hajduka, urbanistički planovi i međunarodni sukobi. Jedino što se ne rješava jest račun, jer konobar već pola sata pokušava ustanoviti tko je naručio mineralnu.

Možete ne pratiti nogomet, ali nogomet prati vas. Rezultat utakmice utječe na raspoloženje grada, kvalitetu usluge, prometnu toleranciju i opću vjeru u budućnost.

Pobijedi li Hajduk, Split je centar svemira. Izgubi li, slijede tri dana taktičkih analiza ljudi koji su zadnji put potrčali 1998. prema autobusu.

Ne postoji problem koji se ne može riješiti preko rođaka, prijatelja, bivšeg susjeda, čovjeka iz teretane ili jednog tipa kojeg svi znaju samo po nadimku.

Majstor nema termina tri mjeseca, ali “nazvat ćemo čovika”. Dokument se čeka tjednima, ali “znamo jednu žensku”. Stol u punom restoranu ne postoji, osim ako netko nekoga “samo kratko pita”. Sustav formalno postoji, ali služi uglavnom ljudima koji još nisu upoznali prave ljude.

To je uvjerljivo najgora stvar. Grad vas svakodnevno iscrpljuje, posvađa s voljom za životom, novčanikom i vremenskom prognozom, a onda predvečer baci malo svjetla po Marjanu i natjera vas da mu sve oprostite.