MIŠLJENJE javnosti je da djeca s godinama gube sposobnost sjećanja svojih najranijih dana. Kaže se da je dobna granica tamo negdje oko tri godine te da, kako dijete raste, ta najranija sjećanja jednostavno izlaze iz glave. Tek mali broj ljudi sjeća se tog svog razdoblja. 

Roditelji se zato ponekad pitaju - ako su te prve tri najvažnije, a baš one uglavnom ispare iz djetetovog sjećanja, znači li to da će dijete tako zaboraviti sve one dobre stvari koje ste ih učili, one divne trenutke u koje ste ulagali toliko svoje energije. Ili zaboraviti one pogreške koje ste s njima napravili?
 

Isto tako, moramo se pitati, znače li djetetu svi oni divni sat uzajamnog maženja kada su bili mali i koliko od te pažnje zaista ostane u dječjem sjećanju. 
 

No, jedna majka ima dokaz da dječje sjećanje seže duboko u najraniju mladost. O tom smo djetetu već pisali, odnosno preveli tekst s bloga njegovog novog tate te ovog puta donosimo još jednu gorko-slatku priču djeteta koji je doveden iz Kazahstana u Ameriku, u vjerujemo, znatno bolji život. 
 

U međuvremenu, njegovi su otac i majka ispričali neka iskustva vezana uz period kada je dječak boravio u sirotištu gdje su ga tijekom šest tjedana svakodnevno posjećivali. Obično su im dijete izveli van, dok su druga djeca bila zatvorena u jednoj sobi, o čemu smo pisali. No, jedan dan, njih su dvoje došli na dan kupanja te su svu djecu zajedno izveli u dvorište, poredali ih u jednu liniju gdje su djeca čekala gola i strpljiva. Kupali su ih zalijevajući ih vodom iz kante za zalijevanje vrta. Tek tada su njih dvoje uopće skužili tko je od djece muško, tko žensko, jer su djecu inače oblačili u što god su stigli. 
 

Djeca su bila premršava, mnoga od njih nisu uopće dosegli neki normalan stupanj razvoja, a rijetko su uopće znali komunicirati. 
 

Njihov je sin, primjerice, sa 16 mjeseci još uvijek bio kao mala beba - nije hodao, nije govorio, čak nije imao niti jedan zub. I zaista je bio premršav. No već tjedan dana nakon dolaska u Ameriku, njihov je sin vidno napredovao. S prvim koračićima stigle su i prve riječi, a zubići su mu odjednom svi počeli nicati odjednom. Bilu je tu mnogo plakanja, naravno, no nakon što se jadno dijete naučilo plakati, njihov dvoje i cijela svita rodbine koja ih je posjećivala, pružila su djetetu enormnu ljubav. Nešto što u svom mladom životu nije imao. 


 

Jednom kod posjeta baki, kada je u dvorištu bilo puno djece, zajedno su uočili. "Ma vidi ti to". Naime, dvorište je vrvjelo djecom i igračkama no njihov je sin sve to ignorirao i zaigrao se s kantom s kojom je baka inače zalijevala cvijeće. Dječak je uzeo kantu i igrao se kao da svu djecu u dvorištu polijeva zamišljenom vodom iz kante. Njemu je to očito ostalo duboko urezano u sjećanju iako mu nikada nitko nije poslije pričao o tome. Čak se i on sam nakon tog događaja začudio priči da su njega kao malenog tako kupali. Dakle, on se nije točno sjećao tih kupanja, ali je nekako ipak povezao kantu i kupanje, baš na taj način. 
 

"To je nama bio dokaz koliko se djeca zapravo nesvjesno sjećaju.", napisao je tata na blogu. "Ali to nije sve.
 

"Naše je dijete danas zdrav momčić koji se kao i sva druga djeca igra, skače, trči, pa ponekad padne i razbije koljeno. Isprva to nismo povezali, no čak i danas, kada padne on ne zaplače kao druga djeca tako da jauče - on kaže da je gladan. Dok bol kola njegovim tijelom njegove se misli očito nesvjesno vraćaju onim njegovim najranijim potrebama - a tada ga je boljelo kada je bio gladan. Čak i kada ga pitamo sjeća li se ičega vezanog uz glad koju je i sirotištu trpio, on se ne sjeća. Nijednog trenutka. Ali očito u svojim najskrivenijim mislima ima sačuvane osjećaje koji su nastajali puno prije jezika kojim je mogao pričati." 
 

I to je dokaz, Još jedan dokaz da se djeca možda neće sjećati određenih događaja i ljudi, ali sjećat će se osnovnih osjećaja koji su bili povezani uz ono što djeca u svojim prvim mjesecima najviše trebaju. Zato će se jednako nesvjesno sjećati velike ljubavi kao i velike patnje povezane s nedostatkom ljubavi i općenito ispunjenja njihovih osnovnih potreba. Zato će voljeno dijete kada ga zaboli tražiti utjehu u ljubavi, a ono koje nije poznavalo ljubav tražit će utjehu i nečem, nama puno banalnijem, recimo hrani. Jer njemu je kora kruha nekada bila njegova najveća utjeha. 

I zato nikada nemojte pomisliti da sve ono što činite sa svojom bebom nije toliko važno. 
 

Važno je. Sve je važno.