13-ca Panathinaikosa zauvijek je otišla u mirovinu i popela se na vrh tribine, a kad ti takvu počast priredi jedan od najvećih klubova svih vremena, tim koji je obilježio kraljicu sportova u posljednjih dva desetljeća te momčad, koja je svojim značajem, trofejima i utjecajem na košarkašku igru nastavila tamo gdje je stala i službeno najbolja europska košarkaška družina ikad – splitska Jugoplastika – onda znaš da si u karijeri napravio nešto zaista veliko.

 

 

Diamantidis je u Panatinaikos stigao 2004. godine iz Iraklisa i tada je krenula nestvarna serija uspjeha, klupskih trofeja i individualnih nagrada. U zelenom dresu je osvojio tri Eurolige, devet titula prvaka Grčke i deset naslova u grčkom Kupu.

 

 

Na Eurobasketu u Beogradu Dimitris je predvodio Grčku do europskog zlata, dok je godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu u Japanu odveo svoju momčad do svjetskog srebra, senzacionalnog, jer je u polufinalu, najviše njegovom zaslugom, pao Dream Team s LeBronom, Paulom, Wadeom, Anthonyjem, Howardom i ostalim NBA zvijezdama u rosteru. Nikad Dimitris nije zaigrao preko bare. Neki će reći da ga američka filozofija košarke nikad i nije zanimala, dok će drugi tvrditi da mu je nedostajalo ambicioznosti i to mu zamjeraju. Možda su u pravu i jedni i drugi, no ono što je napravio NBA vedetama u Saitami najplastičniji je dokaz kakav je Diamantidis košarkaš bio čak i onda kad se nalazio u ringu s najboljima na planeti.

 

 

Danas ima puno onih koji će tvrditi da je košarka koja se igrala nekad, s Draženom, Sabonisom, Galisom ili Kukočem relikt nekih prošlih vremena i da ne treba kukati i žaliti za onim što je prohujalo s vihorom. Isti ti dodat će kako je danas košarka napredovala i da je užitak gledati taktička nadmudrivanja trenera s pločama u rukama i granitnu obranu koja je europsku košarku pretvorila, gotovo, u rukomet. Ipak, esencija košarke i ono plemenito te prekrasno u kraljici igara nisu natprosječne fizikalije i atleticizam današnjih igrača, već lakoća igranja i uživanja u istoj.

 

Dražen je znao reći da ako zabije ispod 30 da tu utakmicu nije ni igrao. Danas igrač koji u europskoj košarci zabije 15 poena i pritom skupi desetak skokova, a onda sve to ponovi na sljedećoj utakmici, već ima garantiranu visoku poziciju na idućem NBA draftu. Europska se košarka izjednačila, postala je tvrđa i maksimalno kompetitivna, a to je i pokazao prošlogodišnji Eurobasket, ali i netom završeni olimpijski turnir u Riju. 

 

Otrcana frazetina kako danas svi igraju košarku zaista je točna, točnija nego ikad, i do jučer anonimne reprezentacije poput Gruzije, Poljske, Češke ili Finske dokazale su da zaista mogu zagorčati život svakome. Na koncu, Perasova se Hrvatska prije godinu dana u to itekako uvjerila.

 

Međutim, u svoj toj izjednačenosti nekako smo putem izgubili lepršavost i superzvijezde koji su atraktivnost obećavali, igrače koji su u stanju sami nositi svoju momčad i voditi je do kraja. Dirk Nowitzki imao je, kao nitko, potencijal da bude jedan od takvih. Plavi anđeo ''opskurnu'' je Njemačku vodio do senzacionalnog europskog srebra u Beogradu 2005. i svjetske bronce u Indianapolisu 2002. no do najsjajnije medalje ipak nije mogao. Dirk je dao koliko je mogao, i više od toga, ali samo se zlato pamti i jedino ono ti daje ulaznicu za panteon besmrtnika.

 

 

To zlato ima Dimitris Diamantidis, a najsjajnije odličje pratila je nevjerojatna karizma i igračka inteligencija koja ga je činila tako prokleto drugačijim i tako jedinstveno posebnim. Grčka je u Beogradu prije sad već 11 godina imala zaista dobru momčad, ekipu koja je imala savršeno posložene sve kotačiće, svlačionicu nabijenu sjajnom atmosferom i dobrog trenera, no džaba bi sve to bilo, da na parketu nisu imali vođu, lidera koji je s loptom u rukama znao kanalizirati trenerove zamisli i činiti svakog svog suigrača puno boljim nego što ovaj realno i jest. Takav je bio igrač Dimitris Diamantidis.

 

 

Ako ćemo gledati samo brojke, suhu i od šireg konteksta miljama udaljenu statistiku, Diamantidis nije bio klasični ubojica poput Dražena, Galisa ili Nowitzkog. Nije ni trebao biti, jer, srećom, vrhunski sport nije samo niz statističkih numera. U njemu leži nešto puno više. Dimitrisov forte bilo je nešto sasvim drugo. Igrao je za druge, za momčad, najmanje za svoju statistiku, a to je radio besprijekorno. Bio je zvijezda, jedna od najsjajnijih, a paradoks je da to nikad nije želio biti. Želio je samo igrati košarku najbolje što je mogao.

 

Možda i nije imao gracioznost i imaginaciju jednog Kukoča, dovraga, pa to što je imao Kukoč ionako nikad nitko nije imao, ali veliki Grk možda je nešto najbliže splitskom genijalcu otkako autor ovih redaka prati košarku. A vjerujte, prati je jako dugo.

 

Diamantidis nije bio ubojiti strijelac, nije bio ni najlepršaviji košarkaš ikad, ali bio je nevjerojatan radnik na parketu, uporan do granice iracionalnog, a sve to s košarkaškim računalom u glavi. Bio je tip igrača bez kojeg treneri nisu mogli zamisliti momčad. Navijači su ga zbog rudarskog, ali pametnog i učinkovitog stila igra obožavali, a zbog svog karaktera, skromnosti i sportskog poštenja protivnici su mu se divili.

 

 

U jednom trenutku, kad je europska košarka izgubila ono što joj je ostavila Jugoplastika – atrakciju, prepoznatljivost i ljepotu – kad je upala u crnu rupu predvidljivosti te kad je postala talac krutih trenerskih šablona zasnivanih na obrani i samo obrani, Diamantidis je bio igrač koji je fanovima širom svijeta vraćao povjerenje u košarku ne odustajući od ideje da je ona izmišljena da bi zabavljala, a ne opterećivala. Bio je jedan od rijetkih igrača svog doba koji se opirao trendu u kojem su treneri bili veće zvijezde od svojih igrača. Jednostavno, takva filozofija košarke bila mu je strana.

 

Ukratko, Dimitrij Diamantidis bio je oličenje pravog sportaša i košarkaš koji je još za igračke karijere bio ikona ovoga sporta i njegovo mjesto među najvećima nikad neće niti bi smjelo doći pod znak pitanja. Jer Dimitrij Diamantidis zaista jest jedan od najvećih Europljana ikad, čovjek koji je u košarci, ne samo europskoj, ostavio neizbrisiv trag i na tome mu vječno hvala.

 

 

Prvak Europe s Grčkom (2005.)

 

Svjetsko srebro s Grčkom (2006.)

 

Tri puta klupski prvak Europe s PAO-om (2007., 2009., 2011.)

 

Najbolji asistent Eurobasketa (2005.)

 

Devet puta prvak Grčke

 

Deset Kupova Grčke

 

MVP Eurolige (2011.)

 

Dva puta MVP Final Foura Eurolige (2007., 2011.)

 

Četiri puta u idealnoj momčadi Eurolige

 

Šest puta u najboljoj obrambenoj momčadi Eurolige

 

Dva puta najbolji asistent Eurolige

 

Pet puta najbolji asistent grčkog prvenstva

 

Šest puta MVP grčkog prvenstva

 

Najbolji sportaš Grčke (2007.)

 

Najbolji europski košarkaš (2007.)

 

Najomiljeniji košarkaš Grčke (2016.)

 

Legenda Eurolige (2011.)

 

Ima toga još...