Foto: Vedran Buble

NAKON što smo tijekom vikenda obišli famozni Golden Circle, došao je i taj ponedjeljak. Sve je bilo spremno za početak, ispostavit će se, nezaboravnog road-tripa po Islandu.

Kako sam se u proteklih nekoliko dana osvjedočio u enormne restoranske cijene, predložio sam Mariju da iskoristi posljednji radni dan u kuhinji i pripremi nam tucet Tupperware zdjelica hrane kako bismo barem dijelom smanjili troškove puta (25 eura prosječno po obroku po osobi, odnosno 1000 eura ukupno za deset dana samo za jelo). Nema sumnje da smo si, jedući i četvrti dan u autu prastaru tjesteninu s tunom, izgledali kao češki turisti u pohodu na jadransku obalu, ali to klošarenje, kakvog na Islandu ima na svakom koraku, donosilo nam je određeno zadovoljstvo. Osjećali smo se kao da smo tako doskočili ovoj preskupoj destinaciji i na neki je način prevarili.

>>> PUTOPIS - ISLAND 1. dio: U ovoj zemlji korupcija je nepoznanica, a izrabljivanje skoro da i ne postoji

Vozilo smo unajmili u kasnim jutarnjim satima pored međunarodnog aerodroma Keflavik pa prilično uzbuđeni krenuli na nekoliko tisuća kilometara dug put. Iako većina turista takozvanu prstenastu cestu koja okružuje Island obilazi u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, nama je iz nekog razloga palo na pamet učiniti suprotno, što se na koncu pokazalo velikom pogreškom. Ali o tome nekom drugom prilikom. Prva destinacija za nas i našu novu islandsku djevojku japanskih korijena - Corollu - bilo je mjesto Akranes, odnosno tamošnji snježnobijeli svjetionik, koji domaćini reklamiraju kao jedan od najljepših na svijetu. Ta tvrdnja bila je prilično neutemeljena, iako je pitanje koliko su na cijeli doživljaj utjecali bliski susreti koje smo pola sata ranije imali s notornim islandskim cestovnim kamerama, najnemilosrdnijim strojem poznatim čovjeku.

Za početak valja reći kako je na Islandu najveća dopuštena brzina 90 km/h, što je s jedne strane izrazito pametno, s obzirom na to kakvi vremenski uvjeti često vladaju u ovim krajevima, a s druge suludo, pogotovo kad se po sunčanom danu nađeš na pustopoljini gdje ljudske nastambe nema desecima kilometara daleko. U tunelima, što je opet prilično bistro, ograničenje je 70 km/h, međutim vožnja u jednom takvom, često dugačkom pet i više kilometara, postaje enormno naporna ako prometa u njemu uopće nema. Istovremeno, na Islandu prometni redarstvenici gotovo da ne postoje (vojska je kao takva ugašena, a policajci ne nose oružje), ali zato ima popriličan broj kamera koje strogo bilježe prijestupnike. Ono što je dobro, kameru uvijek najavi prometni znak postavljen nekoliko kilometara ranije, međutim i tim se da dosta manipulirati.

No da ne duljim, na putu od Reykjavika do Akranesa ušli smo u jedan od tunela, znak je najavio kameru, a ja sam smanjio brzinu. Negdje na polovici ugledali smo kameru na zidu, nakon koje sam zadovoljno dao gas, kadli ono, majku li im bezobraznu, nekoliko stotina metara dalje nova kamera. Lagani crveni bljesak i 100 eura kazne. Zajapureni smo izašli na svjetlo dana, uključili se na jednu drugu cestu, kad eto ti nove kamere. Ograničenje 90 km/h, a ja vozih 105 km/h. To ti je 300 eura, rekao je mirno Mario, a ja sam imao osjećaj da ću sići s uma. Nismo ni krenuli, a već smo ostali bez dvije i pol tisuće kuna. Bit će ovo jako dugih i skupih deset dana, pomislio sam. Eh da je samo na tome ostalo. Uglavnom, sljedećih nekoliko stotina kilometara dobivao sam napadaje panike na svaki prometni znak, svaki poštanski sandučić, na sve što je imalo oblik tog prokletog sivog pravokutnika.

Srećom, jednom kad smo se dobrano udaljili od Reykjavika, promet se počeo prorjeđivati, a samim time i isplativost kamera, tako da sam napokon mogao odahnuti. Mariju sam rekao kako bih zasigurno odustao od cijelog puta da su kamere bile postavljene po cijelom Islandu. Nije me toliko mučilo što ćemo morati platiti koliko ta kompjutorizirana rigoroznost na koju je balkanski čovjek potpuno nenavikao. U Hrvatskoj bi te rijetko koji policajac zaustavio ako si prešao limit brzine za svega 5km/h, a čak i ako bi prešao mrvu više, s plavcem se dalo razgovarati, moliti ga, cmizdriti ili prodati mu neku glupu laž, koju bi, ako je dobre volje, progutao. A s ovim kamerama nije bilo ni razgovora ni pregovora. Bilo je dovoljno samo za 1 km/h prekoračiti brzinu i kazna je stizala, a da nikom nisi imao ni priliku objasniti "da žuriš na posao" ili "da ti žena rađa". Iako sam shvaćao da sam u krivu, ta bespomoćnost me ubijala.

Kako bilo, to poglavlje smo ostavili iza sebe (kasnije ćemo ga opet sjetno prolistati) čim smo zagazili na zapadni poluotok, najbolje čuvanu islandsku tajnu ilitiga slavni Snæfellsnes. Jako ga mali broj ljudi posjećuje ponajprije zbog toga što se atrakcije u ovoj zemlji broje u stotinama, ako ne i u tisućama, a samo rijetki imaju dovoljno vremena i novca da obiđu i ovaj relativno zabačeni dio. Naš plan bio je okružiti cijeli poluotok, što je nekakvih 350 kilometara i onda prespavati u nekom motelu uz cestu na putu za Akureyri, drugi najveći grad na otoku, koji se nalazi na samom sjeveru. Snæfellsnes je zapravo bio moj prvi kontakt s onim dijelom Islanda koji ne vrišti s naslovnica časopisa ili televizijskih emisija i moram priznati da me oduševio. Pomislio sam kako bi cijeli Island trebao biti jedan veliki nacionalni park.

S lijeve i desne strane uz cestu pružale su se nepregledne zelene livade, načrčkane stotinama ovaca, dok su u daljini planinski klanci bili zagrnuti debelim ogrtačima oblaka, sramežljivo skrivajući svoju utrobu. Već nakon nekoliko zaustavljanja shvatili smo kako bismo mogli doslovno svakih pet metara stati i nečem se diviti se pa smo, da uštedimo vrijeme, odlučili jednostavno smanjiti gas i tako, vozeći se puževom brzinom, uživati u panorami. S najzapadnije točke poluotoka, odmah podno glečera i vulkana, za lijepa se dana može vidjeti Grenland, kažu. Ideja je očaravajuća, ali pomalo nevjerojatna, s obzirom na to da ima barem 300-tinjak kilometara, što je ljudskom oku nemoguće premostiti. Iskreno, Grenland nam u tom trenutku nije ni trebao. Priroda je na Snaefellsnesu bila očaravajuća. Kakve fascinantne klisure, kao drevne rimske galije. Kakav nezamislivo kamenit, a opet beskrajno zelen okoliš.

Inače, ovaj poluotok upućenom je svijetu poznat po dvjema stvarima. Kao prvo, bio je inspiracija Julesu Verneu za knjigu "Put u središte zemlje". Snaefellsnes je početak tog epskog putovanja, a kao drugo po navodnom kontaktu s vanzemaljcima. Jedni čak kažu da je slavni Steven Spielberg tu dobio ideju za svoj kultni film "Bliski susreti treće vrste", dok drugi spominju kako je ipak riječ o izmišljotini. Kako bilo, slučaj iz 1993. stvaran je kao ja i ti. Naime u to vrijeme jedan od lokalaca tvrdio je kako već dulje vremena komunicira s izvanzemaljcima, koji tu eto vole navratiti. U jednom od takvih posjeta zadužili su ga da pronađe 500 najboljih ljudi u kraju te da ih svi zajedno određenog dana u siječnju '93 čekaju podno glečera. Vjerovali ili ne, izabrani su se uistinu okupili. Cijelu noć čekali su na polarnoj hladnoći, da bi na kraju, onako pijani, ispalili pripremljeni vatromet i razočarano se vratili kućama.

Kružeći poluotokom, posjetili smo i nekoliko ribarskih mjestašaca. Posebno nam se svidio Olafsvik, smješten u velikom zaljevu pored lijepe, ali neobično crne pješčane plaže. Odmah sam dobio želju umočiti noge u mrzlo more Sjevernog Atlantika, međutim čim smo izašli iz auta, umalo smo se ugušili od smrada. Po okolnim stijenama bile su poslagane tone raspadajuće morske trave koja je proizvodila zaista odvratan miris. Kad se to pomiješa s tvornicama za preradu ribe, kakvima je mjesto obilovalo, dobije se jedan koktel koji je nemoguće opisati. No sve to nije me ni najmanje odvratilo od ovog seoceta sa svega nekoliko stotina ljudi. Bilo mi je fascinantno da jedno takvo udaljeno selo ima golemo industrijsko postrojenje koje svim lokalcima osigurava dobro plaćen posao. To je znači to bogatstvo novog Islanda o kojem sam slušao, a koje su Hrvatskoj negdje usputno besramno otuđili.

Put smo uskoro nastavili klisurama sjevernog dijela poluotoka, a potom došli u Stykkisholmur, jedan od najljepših gradića koje smo posjetili na Islandu. Za razliku od ostalih, njegova mala luka zaklonjena je golemom klisurom na koju se moguće popeti i s koje se pruža prekrasan pogled na mjesto. Zureći s vrha u te uske ceste, bijele kuće i usporene ljude, pokušao sam vizualizirati kako sve to izgleda u zimu pod pokrovom nekoliko metara snijega. Ni sad se, koncem rujna, nije činilo da tu ima puno života. Izlaze li u prosincu i siječnju ljudi uopće iz kuća i što zaboga rade jednom kad izađu? S tim i sličnim pitanjima odlučio sam se pohrvati u jednoj lučkoj gostionici gdje su nam servirali juhu od plodova mora. Iako smo je papreno platili, 120 kn, zaključili smo kako na bolje mjesto nismo mogli stati. Ta taverna bila je centralno mjesto života ove izolirane zajednice.

Goleme i snažne žene, s istetoviranim sidrima na rukama, vjerojatno i same moreplovci, nekoliko lokalnih pijanica i par sramežljivih Kineza. To je otprilike bio presjek okupljenih. No više od ljudi o ovom je gradiću pričala unutrašnjost prostorije. Stare izblijedjele slike po zidovima, ruzinava sidra i ispucale mreže. Bila je tu smještena cijela povijest ovog za nas nepojmljivog mjesta, naše posljednje postaje prvog dana putovanja. Noć se pomalo počela prikradati sjeveru Islanda pa je valjalo pronaći neko konačište, a motel uz cestu ispostavio se solidnim rješenjem. Dobrodošlicu nam je poželio starac koji je na tom mjestu proveo posljednjih 20 godina. Počeo je sa samo jednom kućicom, a danas ima tri velike zgrade. Turizam na Islandu rapidno raste, tvrdi, i žao mu je što se nikad nije ženio, jer sve ono što je stvorio nikom neće moći ostaviti. To ga čini tužnim i što više zarađuje, sve je lošije volje.

S tim mislima utonuli smo u san, a ujutro nas je dočekalo tmurno nebo i kiša. Kako smo imali 450 kilometara pred sobom, to nam i nije toliko smetalo. Stat će već (vrijeme na Islandu je kao i ono u Novoj Engleskoj. Ako ti se ne sviđa, pričekaj minutu, kaže slavna izreka). Prvo mjesto koje smo posjetili drugog dana bila je prastara crkva s krovom i zidovima napravljenima od trave i zemlje. Kao što sam spomenuo u prvom nastavku putopisa, riječ je o tradicionalnom načinu gradnje. Trava se reže iz tla u kockama, zajedno s korijenjem i pripadajućim slojem zemlje koji je debeo 20-ak centimetara. Takvi se komadi, nalik na one na nogometnim travnjacima, slažu jedni na druge i jedni pored drugih, s obzirom na to da je cilj napraviti zid debeo barem pola metra koji će onda biti jedna strana kuće. Jednom kad se završi i druga strana, montiraju se drveno pročelje i istovjetni krov te na njega postavi novi sloj trave i zemlje.

U konačnici te građevine zaista izgledaju kao nastambe hobita. Kako je njihova statika prilično narušena, a potporni se stupovi kao takvi ne koriste, sve kućice rađene su u prilično minijaturnoj veličini, svega šest do osam kvadrata. S obzirom na to da je takav prostor isuviše malen za život jedne obitelji, ove kućice su prilikom gradnje naslanjali jednu na drugu. Pet ili šest povezanih kućica na kraju izgledaju prilično zgodno, međutim svaki put kad ukućani žele otići iz jedne u drugu, moraju izaći napolje. To baš i nije praktično rješenje, uzevši o obzir konzervaciju topline, međutim probijati rupu u tim zidovima debelim pola metra, koji bi jednom, kad bi se zemlja osušila, postali poput kamena, bilo je jako teško. Posebno interesantno bilo mi je što se i s unutrašnje strane zidova nalazila trava i mahovina, a što je prostoriji davalo jedan poseban ugođaj mekoće i topline.

Poslije čudnovate crkvice i opisanog niza "hobitskih" kuća, sjeli smo u auto i nastavili put prema Akureryju. U međuvremenu sam imao jedno prilično neugodno iskustvo. Naime, nakon nekih pola sata vožnje zaustavili smo se na jednoj od farmi konja. S ceste me nemalo impresioniralo kako po snažnom i hladnom vjetru te životinje nepomično stoje kao zaleđene u vremenu. Pomamio sam se snimiti nekoliko videouradaka te meditacije ili bunta pokreta, kako god hoćete, a onda sam se previše približio ogradi. Pogađate, bila je pod naponom. U trenutku sam se ukočio, nekakva energija udarila mi je u glavu, a mobitel samo ispao iz neupotrebljivih ruku. U prvom trenutku nisam imao pojma što se događa. Mislio sam da je možda neki konj s leđa naletio na mene. Uglavnom, dobrih pet minuta trebalo mi je da nakon ovog relativno slabog udara dođem sebi, tako da ne želim ni znati kako izgleda onaj kojim se uspavljuju zločesti ljudi.

No dobro, bio sam glup i nepromišljen. Ništa čudno za mene, barem toliko sam se do sada upoznao. Prilično potresen događajem, zamolio sam Marija da preuzme upravljač pa smo opet, kao i dan ranije na zapadnom poluotoku, sišli s ceste broj 1, one prstenaste koja okružuje Island i počeli tražiti neko novo zanimljivo mjesto. Jedno od takvih je Saudakorkur. I sam grad bio je prilično lijep, no meni interesantniji bili su termalni izvori koji su se nalazili u blizini. Tu je jedan snalažljivi lokalac podigao kolibu/restoran i uredio prilaz za turiste. Doživljaj je bio fantastičan. Istina stotinu kuna skup, ali neponovljiv. Dok su mi od vrele sumporne vode trnci ugode plazili tijelom, opčinjeno sam zurio u pustoš koja me okruživala. U trenu mi je postalo jasno zašto ovdašnji ljudi toliko cijene termalnu vodu. Bez nje, život bi na zaleđenom Islandu bio nemoguć.

Zagrijani i zadovoljni, domala smo preko Siglufjördura, Dalvika i još nekolicine manjih gradića, od kojih svaki neodoljivo podsjeća na onaj iz kultnog serijala "Život na sjeveru", nastavili vožnju. Došavši u kasnim popodnevnim satima u Akureyri, smjestili smo se u hostel Backpackers. 30 eura bio je krevet u osmerokrevetnoj sobi i to bez posteljine pa smo se pokrivali vlastitim vrećama. Iako je grad poznat po noćnoj zabavi, nismo imali snage ni za što. Bili smo premoreni, a sutra se valjalo rano dići i voziti do Husavika, islandske prijestolnice kada je riječ o promatranju kitova. Isto se može napraviti i u Reykjaviku i u Akureryju, međutim riječ o utješnom i ni približno jednako vrijednom doživljaju. Iako sam svojedobno na Filipinima plivao s kitopsinama, ovaj me doživljaj ostavio bez riječi. Za informaciju, koštao je deset tisuća islandskih kruna, odnosno 600 kuna po osobi.

Stigavši u Husavik, sat vremena čekali smo da brod bude spreman pa smo s petnaestak Azijaca krenuli na more. Vjetar je mahnito puhao, a valovi se u daljini pjenili kao uskuhana juha. Kad smo već u Seinfeld metaforama, moram reći da sam se u tom trenutku osjećao baš kao George Costanza, kad je ono nezadovoljan i sobom i svijetom koji ga okružuje, otišao na Aljasku s namjerom da ostatak života provede loveći kitove. Inače, sam početak potrage nije bio nešto obećavajući. Kao i uvijek u takvim situacijama, bio sam uvjeren da nećemo ništa vidjeti i kako će nam na kraju reći da to je to rizik posla, a onda je jedna Korejka počela vrištati. Da, bio je to kit. Doduše prilično udaljen, tako da doživljaj nije bio potpun, međutim sreća se ubrzo sasvim promijenila. U sljedećih četvrt sata okružilo nas je nekoliko grbavih kitova, a meni se vilica sve više počela spuštati.

Kakve grdosije, a kako su samo elegantne. Cijelu vječnost lagano su uranjale i izranjale, a najspektakularniji trenutak uslijedio je kad su se odlučile na dubinski zaron. Značilo je to da barem pet-šest minuta neće izroniti na površinu. Nekako bi se nagnuli prema naprijed, zabacili svoj golemi rep koji bi onda u prekrasnom luku uronio u more popraćen uzdasima oduševljenja. Azijci su se većinom tiskali na pramcu broda da svojim golemim fotoaparatima uhvate vrhunske kadrove, a ja sam sjeo na gornju palubu i prepustio se doživljaju. Biti u društvu tih enormnih beštija i gledati ih u njihovom prirodnom okruženju nezaboravno je. Nakon tri vrlo intenzivna sata, što od mora, što od vjetra, a što od njihove bezobrazne elegancije klizanja kroz vodu, vratili smo se mrtvi umorni u Husavik. Iako potpuno mokri i promrzli, bili smo sretni. Sve je to vrijedilo.

Dva sata kasnije nekako smo se dovukli u Akureyri i zavukli u tople krevete. Sutra nastavljamo dalje. Slijedi odlazak preko jezera Myvatn na sam istok Islanda, gdje se nalaze neki od najspektakularnijih fjordova Starog Kontinenta. U tom trenutku nismo imali pojma da će se zbog obilnih kiša jedan dio prstenaste ceste urušiti, zbog čega će cijeli dio otoka bio odvojen od ostatka. Značilo je to da ćemo u samo jednom danu morati voziti skroz natrag do Rejkjavika, punih 800 kilometara. Naša sreća pomalo se počela mijenjati. O tome čitajte u sljedećem nastavku...