O takvim sportskim događajima snimaju se filmovi, dokumentarni i igrani, o njima se pišu knjige, a pojedini fragmenti s istih, pa čak i vremenom izblijedjeli, odavno su postali dio kolektivne memorije čitavih generacija, kojima su ti sportski heroji u principu bili i jedini pravi istinski junaci i idoli.

 

 

Mi, rođeni koncem sedamdesetih, a zaraženi sportom, imali smo nevjerojatnu sreću, da prije nego se cijela bivša država raspala, pritom se okupavši u moru krvi, iz prve ruke svjedočimo ljepoti košarkaške igre koju je demonstrirala najbolja neamerička košarkaška družina svih vremena. Mislim da zaista nije potrebno navesti o kojoj reprezentaciji pišem.

 

U predziđe rata, kad se već naveliko počelo prijetiti po mitinzima i zveckati oružjem, te 1987. kad je Milošević sa svojim hordama diljem Jugoslavije krenuo prenositi kosti srpskog cara Lazara i u svakom mjestu gdje bi te kosti izložio svima jasno dao do znanja koji su mu pravi ciljevi, jugoslavenski je sport, kao za vraga, proživljavao nezapamćenu renesansu. Kao po tekućoj traci, stvarale se u se generacije klinaca predodređene za najveće stvari, budući prvaci, legende.

 

 

Toliko puta opjevana ''Čileanska'' generacija postala je u prvak svijeta u nogometu, u Rijeci su isti uspjeh ponovili mladi rukometaši, a zlatom su se okitili i vaterpolisti.

 

Tada smo valjda bili prvaci svijeta u svemu. Iz današnje perspektive to izgleda kao san, urbana legenda, uljepšana laž koja se priča mlađima da bi klinci povjerovali da je nekad zaista bilo bolje, no tada je to zaista bilo tako. I nitko se nije previše oko toga uzbuđivao. Bilo je to nešto sasvim normalno. Bili smo naviknuti na velike stvari, posebice u kolektivnim sportovima, no danas, kad nakon skoro 30 godina bacimo pogled unatrag, vidjet ćemo da to ljeto nije po ničemu bilo normalno jer su se te 1987. pred našima očima stvarali sportaši, koji će u bliskoj budućnosti obilježiti europski i svjetski sport.

 

 

Ipak, svaka čast svim tim, gore navedenim uspjesima, no u to vrijeme nacionalni sport bila je košarka. 

 

Zaraženi Draženom, obožavali smo kraljicu sportova, a drveni improvizirani koševi svakodnevno su nicali kao gljive poslije kiše valjda u svakom kvartu, sve od Vardara pa do Triglava. Košarkaši su nam davali povoda da se radujemo, da zavolimo tu predivnu igru, no tada, te 1987., nismo imali pojma što nas tek čeka.

 

Jugoslavenska A selekcija to je ljeto u Ateni osvojila europsku broncu, što se u to vrijeme smatralo podbačajem. Međutim, sve ono što je nastalo poslije u jugoslavenskoj košarci, ''izašlo je iz kabanice'' tog ''podbačaja'', kao i onog čuvenog godinu dana ranije na Svjetskom prvenstvu  u Madridu, kad je u polufinalnom susretu protiv Sabonisovog SSSR-a u 50-ak sekundi prokockana prednost od čak devet koševa razlike. 

 

Vlade Divac, kojeg je cijela bivša država držala krivcem za taj nesretni poraz od Sovjeta, jer je desetak sekundi prije kraja napravio korake, nakon kojih je Valters u zadnjoj sekundi zabio nemoguću tricu za produžetak, nakon kraja karijere je priznao:

 

''Više je taj poraz značio za moju karijeru, nego sve pobjede''.

 

 

A za sve je ''kriv'' Krešo Ćosić. Kao trener bio je vizionar. Reprezentaciju bivše države preuzeo je u najnezgodnijem trenutku, 1985., baš kad je ista prolazila smjenu generacije. Krešu to nije pokolebalo, vjerovao je u svoju viziju, odnosno, vjerovao je u igrače koji su nakon nekoliko godina dokazali da su najmoćniji europski košarkaški stroj u povijesti.

 

Divca je vodio na SP u Madrid 1986. kad je ovaj imao samo 18 godina. Sljedeće godine na prvenstvo Starog kontinenta u Grčkoj vodio je Kukoča s 19 godina, Rađu s 20 godina, Sašu Đorđevića s 20 godina, Paspalja s 21 godinom. Stvorio je temelje koje je poslije njega Duda Ivković samo kozmetički dotjerao.

 

Spomenuli smo već da je Jugoslavija u ljeto lipnju 1987. osvojila broncu na EP-u Grčkoj, a Krešo je u Atenu vodio uz Divca, još trojicu juniora – Tonija Kukoča, Dina Rađi i Sašu Đorđevića. Nakon što je Krešo objavio spisak, javnost je bila u čudu i nikome nije bilo jasno što Zadranin želi dokazati pozivajući djecu da se igraju s velikim dečkima.

 

Međutim, ta djeca su i u Ateni pokazala što sve mogu, a ono što je uslijedilo samo dva mjeseca kasnije na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bormiju, bila je kruna Krešine vizije.

 

Jugoslavija se s nepodnošljivom lakoćom pobjeđivanja prošetala do zlata, međutim, kao detalj koji je svojom važnošću nadmašio čak i osvojeno zlato, dogodio se na današnji dan prije 29 godina.

 

Jugoslavija je tog dana igrala četvrtu utakmicu u grupi, protiv papirnatog favorita reprezentacije SAD-a. Igrači Svetislava Pešića u prva tri kola s lakoćom u svladali reprezentacije Kine, Nigerije i Australije, a onda je na red došao najteži ispit te generacije. Amerikanci su u Bormio došli s izuzetno snažnim sastavom, međutim, oko 1500 gledatelja u dvorani u Bormiju svjedočilo je jednoj od najljepših i najlepršavijih izvedbi ikad viđenih.

 

 

Jugoslavija je pobijedila SAD 110:95, a trener Amerikanaca, slavni Larry Brown i buduće NBA zvijezde koje su predvodili reprezentaciju SAD-a Gary Payton i Larry Johnson, mogle su samo uživati u predstavi jer uništio ih je samo jedan čovjek - Toni Kukoč, ljevoruki žgoljo iz Splita koji je s nepunih 19 godina odigrao utakmicu života zabivši čak 11 trica iz 12 pokušaja.

 

Svetislav Pešić, tadašnji izbornik juniora Jugoslavije, iznio je svoje dojmove o Kukočevoj utakmici života.

 

"To je apsolutni rekord, u košarci sam 15 godina kao igrač i 30 godina kao trener i tako nešto nisam više nikada vidio. Na toj utakmici Kukoč je bio igrač koji je imao najviše loptu u rukama, on je praktički bio playmaker... Imao je glavu playmakera, a nije imao tijelo. Njegov šut nije bio njegova najveća kvaliteta, imao je puno boljih stvari od šuta, nikad nije bio rođeni strijelac i sam je rekao kako voli da dva čovjeka budu zadovoljna, on i onaj koji postigne koš'', prisjetio se Pešić u jednom intervjuu, a Pink Panter je evocirao uspomene s te utakmice u jednom intervjuu koji je dao kolegi Vladi Radičeviću:

 

"E, kako se ne bih sjećao. Sve mi je išlo od ruke, da sam ih mogao opaliti još 20, sve bi ušle. Sjećam se da sam krenuo sa šutom za tricu 5-5 i tek krajem prvog poluvremena promašio sam prvu. U drugom poluvremenu sam ih ubacio još šest, a sve do jedne bile su 'suze'. Niti jedna nije taknula obruč! Uh, kakav je to samo fenomenalan osjećaj, kao da loptu bacaš u kadu, što god uputiš prema košu, siguran si da će ući. Čak sam i iz čistih kontranapada opalio koju, a situacije tri na jedan redovito bih koristio za tricu. Treneri to ne vole, ali budući da mi je krenulo..."

 

SAD (95): Pritchard 7, Johnson 16, Payton 4, Thompson 8, Smith 4, Simmons 20, Sott Villiams 8, Augmon 2, Brickey 10, Huery 5, Schintzius 5, Brian Williams 6.

 

JUGOSLAVIJA (110): Kalpić, Pavićević 8, Ilić 22, Kukoč 37, Pecarski 9, Alibegović, Đorđević 10, Avdić, Divac 6, Dobraš 10, Rađa 6, Koprivica 2.

 

 

U petom kolu pao je Portoriko sa 139:100, a onda u polufinalu i Njemačka s 25 razlike (89:84).

Kako su Amerikanci u polufinalu pobijedili Italiju, vjerovali su da se u finalu mogu osvetiti Kukoču za ono što im je napravio, a baš je tu Larry Brown potpuno taktički podbacio. Svu je pažnju usmjerio na Tonija, pa su do zraka došli ostali igrači koji su nemilice trpali američki koš. 

Vlade Divac zabio je 21 poen, Dino Rađa 20, Neša Ilić 14, Sale Đorđević 11… za pobjedu 86:76. 

 A Toni Kukoč ? 

 

Toni je tu večer završio sa ''samo'' devet koševa, no više nije ni trebalo, jer je samo nekoliko dana ranije napravio svoje i zaslužio da skupa s ovim datumom uđe u legendu.

 

Toni je u karijeri poslije odigrao i većih utakmica, a autor ovog teksta posebno pamti posljednju utakmicu finala posljednjeg prvenstva Jugoslavije, kad je Kukoč praktički sam usred Beograda demolirao Partizan, a te ratne 1991., cijeli Pionir je ustao na noge i ovacijama pozdravio košarkaškog čarobnjaka. Međutim, ova utakmica u Bormiju na simboličan način bila je prekretnica nakon koje više nikad ništa nije bilo kao prije.

 

Jer toga je dana u malom talijanskom gradiću stvorena legenda o mladiću koji igra košarku potpuno drugačije od svih i koji običnu igru pretvara u umjetnost. Toga je dana prije točno 29 godina rođena legenda o Toniju Kukoču.

 

 

Krešu Ćosića je na klupi A reprezentacije naslijedio Duda Ivković, koji je, kako smo već napisali, samo kozmetički dotjerao i nadogradio Krešine temelje i od reprezentacije je stvorio supersilu koja je pune četiri godine harala svjetskim parketima.

 

 

 

Onda je došao rat. Hrvatska je u Barceloni igrala ono sad već mitsko finale protiv jedinog pravog Dream Teama, a zatim se dogodio onaj užasni 7. lipnja 1993. i sve je otišlo u vražju mater.