Foto: Facebook
JOŠ U LIPNJU pisali smo u trojici Riječana koji su se odvažili na hrabar pothvat - proputovati 27 zemalja u Jugići.
Trojac okupljen pod imenom Alan Ford Team (Filip Jakovac, Marino Rempešić i Aleksandar Puača), nedavno je okončao svoje putovanje Yugom 55 Koral iz 1989., a mi smo s dečkima popričali kako bismo doznali kako je prošao ovaj put koji je osim same avanture imao i humanitarni cilj - pomoći azilu za ptice.
"Gospođa Ana Škarica će dobiti 5000 kuna potpore za njene pernate štićenike na svom imanju, a mi ćemo raditi sve i dalje da se otvori prvo sklonište u Hrvatskoj za sve vrste ranjenih, ugroženih ili nemoćnih ptica", naglasio je Filip.
Imali ste poseban doček, kako je to prošlo?
Prošlo je odlično. Bajkovito. Vratili smo se nazad i očekivali smo par naših najbližih da će nas dočekati, ali bilo je i više ljudi i svi tako pozitivni i razdragani s izrazima lica mješavine ponosa, začuđenosti i veselja. Nitko nije vjerovao da ćemo uspjeti, ali svima smo falili pa valjda zato.
Žurili smo se jako iz Beograda za Rijeku. I ja i Alex smo nagazili na gas do kraja i nismo puštali. Niti jednom u ta dva mjeseca me nije bilo više strah hoće li Arti izdržati. Niti jednom. Onda onaj osjećaj kad smo ušli u Rijeku. Sreća, ponos, iščekivanje. Uzbuđenje se u autu moglo rezati nožem, što kažu. Samo smo šutjeli, pazili na cestu kod banskih vrata i molili se da Artijeve cipele izdrže do rive. Dobivam poruku od majke "Dobro di ste, ljudi vas čekaju??".
Svi smo na našem putu naučili na balkansku ležernost, ali ta se ležernost promijenila jedino na Balkanu valjda otkad nas nije bilo. Tek osjećaj kad smo uletjeli na rivu. Ja sam vozio i napravio dva đira po rivi. Ti izrazi lica naših bližnjih. A tek naši. Ma neopisivo. Ono kad vas preplavi osjećaj blaženstva i osjećaj da je sad sve na svom mjestu. Fascinantno.
Sad kad su se dojmovi malo slegli, što je ono najbitnije što si izvukao iz ovog putovanja?
Ne znam za dečke, ali prvo što meni pada na pamet je strpljenje i zahvalnost. Na takvom putovanju strpljenje je sve. Baš sve. Ako vam ga pofali, javlja se anksioznost, ljutnja, čak i bijes. Ako imate strpljenja onda imate i mir. Granica se zatvori i ne radi za vikend - biti strpljiv i odlučiti što se radi tih dan i pol. Netko se razboli i ne može nastaviti put narednih dan, dva, a već kasnimo na sljedeću destinaciju - biti strpljiv i prekrojiti plan. Netko ima žutu minutu i pizdi bez veze, s oproštenjem - biti strpljiv i čekati da prođe, ne reagirati u afektu.
Zahvalnost je nešto što ili sami naučite kroz vlastita razmišljanja i promatranja svijeta oko vas (Znate onu: Može i gore.) ili vas život nauči. Mi smo se redovito podsjećali koliko smo sretni što smo uopće ovdje i što Arti izdržava i napore i kilažu koja je debelo prekoračena od maksimalne dopuštene što piše u prometnoj dozvoli. Smiješno, ali istinito. Mi jesmo imali cilj i na svu sreću i igrom okolnosti smo ga i ostvarili, ali naš moto je definitivno bio: "Nije smisao putovanja odredište, već put do njega i nazad." Tako je bilo. Do Mongolije smo već ostvarili toliko sjajnih poznanstava i utisaka da smo jedva čekali put nazad da ih produbimo.
Plus ne smijemo zaboraviti sveto trojstvo svakog takvog putovanja - biti nevjerojatno ljubazan, nevjerojatno pozitivan i nevjerojatno glup.
Što ste sve prošli u ova dva mjeseca?
Uh što smo sve prošli... To je pitanje koje me/nas svi pitaju i svaki put samo slegnem ramenima i zablokiram začuđeno. Otkud da krenem? Nismo baš išli na izlet od par dana. Mi smo živjeli dva mjeseca na četiri kotača, nekad tri.
Svaki sljedeći dan je potpuno različit od prošlog. Svake sekunde neka nova emocija koja generira sljedeću i to sve tvori jedan sklad koji rađa misli, dojmove i utiske. Da ne filozofiram previše, ne znam... Prošli smo sve. Od svetica do sponzoruša. Od vojnika koji su spremni umrijeti za svoju zemlju u svakom trenutku do onih koji je svakodnevno izdaju i prodaju. Od predivnih pogleda do nesnosnih oluji koje poplavljuju auto. Možda najvažniji test koji smo prošli je onaj vlastiti, osobni - kako ćemo se nas tri potpuno različita karaktera nositi sami sa sobom i međusobno? To je naš najveći uspjeh vjerujem.
Jeste li uspjeli ispuniti sve ono što ste si zacrtali?
Ma ništa si mi nismo načelno zacrtali. Na takvom putovanju ima toliko varijabli koje utječu na ishod da je maglovito što ćete raditi sutra, a kamo za dva mjeseca. Jest da smo mogli neke stvari isplanirati bolje i pripremiti auto malo bolje, ali nismo i štaš sad. Trebali smo obići i više zemalja, ali nismo imali vremena i bolje da nismo. Ono kad Bog, svemir, nešto treće kako vam već drago, bolje zna od vas samih.
Neke vize nisu odobrene pa smo prekrajali put, puč u Turskoj pa smo prekrajali put, predug ostanak u nekim gradovima i bolesti članova - pa smo prekrajali put. I što onda? Strpljenje i zahvalnosti. Slegneš ramenima, prekrojiš put, odeš na pivu i pustiš mozak s guštom na pašu: "Riješit će se..." Evo i to smo naučili. Možda smo zacrtali jedino Mongoliju. I nju smo pokorili. Lupili smo Džingis Kanu jednu iza uha i donijeli dašak Balkana u Mongoliju.
Koja vam se zemlja najviše svidjela?
Svaka je zemlja posebna na svoj način. Ukrajina ima najljepše žene, Rusija je najveća sama po sebi i ljudi su fascinantni, Mongolija je... Pa nešto što nema veze s našim poimanjem života, patriotizma ili uopće državnosti. Bilo bi glupo izdvojiti jednu državu. Sve su različite i posebne na svoj način. Mongolija je jako neobična, evo da nju obradim pošto je ona bila cilj. Beskrajne ravnice. U određenim trenucima možete komotno uzeti kompas i krenuti voziti pravocrtno prema odredištu tamo negdje daleko.
Cesta nema, one se stvaraju svakodnevno, zato karte i ne znače puno u velikom broju slučajeva. Nomadski život nije izoliran slučaj već aktualnost cijele zemlje. Jurte su rasute diljem zemlje i čine se ko bijele kapljice na širokom horizontu. Gastronomija sačinjava meso, meso, meso, sir i mlijeko, a voće i povrće se najviše uvozi jer klima i nomadski način života ne dopuštaju uzgoj.
Ljudi su nevjerojatno srdačni i dobijete dojam da su strašno naivni. Pa i jesu. Baš njih briga za donošenje zakona i traženje rupa u njima. Baš ih briga hoće li zaključati šator da im netko ne "provali". Baš ih briga za religiju ili građanski odgoj u školama kada se sve uči u obitelji i ovako i onako. Život je tu puno jednostavniji i neke stvari su nam nepojmljive, čak i nepravedne, ali to je tako. Recimo meni je strašno bilo kad sam vidio malog vuka na lancu koji se uzgaja da bi bio hrana orlu udaljenog svega 50 metara koji ga fiksira pogledom svake sekunde. No to je tako... I moji standardi nisu isti kao njihovi.
Nepojmljivo mi je da je u Rusiji normalno i poželjno da muškarac radi jedan, dva, tri ili više poslova kako bi uspio kupiti veliki auto, još veći stan i pružiti sve svojoj ženi koja mora biti prelijepa, ali gluplja od njega. Ken i Barbie.. To je ta fama koja se uzgajala posebno 90-ih. Ovo ne pričam bez veze, to je uzorak koji sam posebno istraživao kroz cijelu Rusiju. U Ukrajini pak većina ljudi želi van zemlje i jedno od pitanja koje sam dobio na početku konverzacije s jednom djevojkom je kolika mi je plaća. Samo se nasmiješ, kažeš nije nam odnos još dosegao tu vrstu bliskosti, provališ foru i ideš dalje.
Kako se držao Jugić?
Artiiiiii! Kako se držao? Nije se niti jednom pokvario, samo su mu dvije cipele promijenjene. To je to. Nevjerojatno, ha? Možda, ali istinito je. Ok, istini na volju mi smo ga pazili, mazili, redovito mijenjali ulje i filtere. Čak je i gorivo dobivao s najboljih pumpi jer smo se jednom opekli i skoro stali usred Sibira.
Tko bi rekao da gorivo može toliko utjecati na rad motora, ali tamo očito može. Mehaničar mi je kasnije pokazao blato iz starog filtera. Možda smo povukli kaljužu baš s dna rezervoara pumpe, razloga je više, ali nebitno. Arti je to znao prepoznati pažnju. Odlučio nam se odužiti na najbolji mogući način i pokazao da može prevaliti taj put bolje nego većina auta današnjeg godišta. Čudnih zvukova puno, ali niti jedno alarmantno ili indikativno na nešto loše.
Imaš li neku avanturu koja se posebno izdvaja u sjećanju?
Radovan. O njemu smo već puno pisali, ali taj čovjek zaslužuje svaku pohvalu za nešto što bi nam trebalo biti imanentno svima. Njegova filozofija je: "Kad vidiš gladnog, nahrani ga, kad vidiš žednog napoji ga, kad vidiš umornog daj mu krevet. Vratit će se to nekad nekako." Radovan je vlasnik Balkan grilla u Novosibirsku. Prvog Balkan Grilla u Rusiji, a jednom od mnogih (svaki grad danas ima jedan Balkan Grill).
Vrlo uspješan biznismen koji nam je nesebično dao sve što smo trebali pa i više. Toliko da nam je zaista neugodno bilo dolaziti kod njega jer smo nedugo nakon našeg prvog dolaska shvatili da naš novac kod Radovana smrdi i da nije poželjan u njegovom finom restoranu. Drugi dan na putu prema Mongoliji smo se našli na cesti s par kila janjetine, domaćim kruhom i povrćem i para za par tankova goriva. Ma nevjerojatan čovjek. Na putu za nazad smo ga opet posjetili i opet ista priča. Uzeli smo i mrvicu kavijara koji smo trebali prenijeti za Rijeku i dati ga njegovom prijatelju Stevi Karapandži, ali nije preživio put. Međutim imam još jednu neotvorenu staklenku i morat ćemo Stevi uputiti poziv i pitati ga jeli dovoljno hrabar da ju otvori.
Ta ljudska toplina i solidarnost je nešto što nam se najviše urezalo u sjećanje. To je više od samog čina davanja hrane ili čega već. Ta pozitiva, sreća i dobra energija je nešto što vas hrani i uvuče vam se u kožu. Općenito ekipa po svim balkan grillovima je sjajna očito. Ljudi u Grillu u Ufi su genijalni i to je bio prvi put da smo dobili poštenu balkansku porciju hrane otkad smo krenuli na put.
Što je s poznanstvima, jeste li upoznali neku zanimljivu ekipu?
Upoznali smo zanimljive ljude na svakom koraku. Non stop. Kad trebate mijenjati gumu naletite na grupu vulkanizera koji vas uz dobru ćakulu počaste kavom, čajem i keksima. Ljubav frca na sve strane. Mi smo općenito vrlo otvoreni ljudi čak i za pojmove na našim prostorima, a pogotovo kad se nađemo na ovakvom putu. Gdje god da dođemo, uletimo s pjesmom, smijehom i vrlo smo glasni. To je nemoguće za shvatiti prosječnom Rusu, Ukrajincu ili nekom trećem, ali brzo se opuste uz nas i upuste u naš đir. Njima je to isto kao neki bijeg od stvarnosti.
Marino je recimo jednom došao i bilo mu je dosadno u klubu dok je čekao mene pa je stao na vrata i prvoj curi koja je naišla je rekao da je ovo psihijatrijski skup, da je on psihijatar s Balkana i da je ovo radionica. Ubrzo se skupila ekipa i ljudi su se krenuli otvarati. Prvo bojažljivo, a onda sve otvorenije. Rusi su dosta zatvoreni i treba im malo nesvakidašnje pozitive i raširenih ruku da te super prihvate. Ako niste takvi, možete dobiti dojam da su hladni i bezobrazni. A nisu nimalo. Sa svim ljudima iz svih hostela, kuća, mjesta gdje smo spavali ili bili smo se rastajali u suzama na kraju i razmjenom kontakata. I sada dobivamo poruke od većine koju smo sreli i dopisujemo se sa svima.
Jeste li putem naišli na kakve probleme?
Ma uvijek naiđeš na probleme, ali je bitno da ih tako ne gledaš. Nema problema već samo izazova. Nikada ne smiješ gledati na to kao na nešto loše. Sve je to iskustvo i dio iskustva. Recimo meni se tlak dizao maksimalno na svakoj granici za nazad gdje sam morao plaćati zelenu kartu, osiguranje za svaku zemlju, ceste itd. Plaćam sve to za Pridnjestrovlje (nepriznata država u Moldaviji), a sve skupa se vozim kroz državu možda 20 km. Ali štaš... To je dobro vrijeme da u 3 ujutro brusiš svoje vještine cjenkanja kada bi najrađe čovjeku otkinuo glavu. Policajac na mongolskoj granici te obrlati za 160 dolara, ali naučiš da ne treba vjerovati ljudima ni kad zaista izgledaju najbenignije moguće i ideš dalje. Kažeš si karma is a bitch i nastaviš svojim putem.
Policija u Pridnjestrovlju koja nam je htjela uzeti 200€ ni manje ni više, za nešto što nismo učinili i koji su na kraju otišli s par dolara i eura u džepu je isto nešto što nam je vrijedno iskustvo vrijedno svakog smijeha i zadovoljstva. Ne damo se tako lako. Kažem: 1. Ljubazan, 2. Pozitivan, 3. Glup.
Jeste li do kraja putovanja ostali dobra ekipa kao što si se nadao?
Ostali smo sjajna ekipa vjerujem i svaki put kad se sad vidimo automatski pređemo u neki paralelni svijet na četiri kotača. Naš svijet. Gdje nema Rijeke, Hrvatske, Balkana, ustaša i partizana. Naš svijet koji stremi novim prostranstvima i novim poznanstvima. Mi smo Alan Ford ekipa i to ćemo i ostati. Otvoreni svima, a opet nekako izolirani za sebe. Čudno za objasniti, ako to prije niste doživjeli. No to je čest sindrom svih onih grupa ljudi koji zajedno prožive nešto nesvakidašnje. Eto da se malo lakše izrazim. Pa onda te ljude kasnije vidite na ulici i znakovito se nasmiješite jer samo vi znate... To.
Alan Ford rula i kreće dalje!
Kako ste se snalazili za hranu i smještaj? Jeste li skupili dovoljno love?
Hrana i smještaj su jeftini. Hostel u Rusiji nađete bez problema za 35 - 40 kuna na noć. I super su. Hrana je odlična, toliko dobra da sam nabacio 7 kila više. Rekoh, jednom se živi pa jedi! Za tamo nikad nismo znali što nas čeka pa svaki restoran na koji smo naletjeli smo obrstili do polica jer nismo znali kad ćemo sljedeći put jesti. Eto sljedećeg restorana za 2 km = 7 kg viška. Jeftinije je jesti umjereno u restoranima na cesti nego sendviče na pumpama. Logično. Ali nekad nemate izbora.
Ma bilo je para. Svatko je uzeo oko 10 000 kuna za hranu, piće, spavanje i suvenire. Gorivo je došlo oko 2 000 eura, vize oko 5 000 kuna po osobi, malo mita i korupcije itd. Sve skupa oko sedam do osam tisuća eura za svo troje i to uključuje registraciju auta, pripremu i popravke. Nije malo, ali za takvo putovanje nije ni puno, da ne spominjem činjenicu da su nam svi rezervi dijelovi ostali jer je Arti prošao zdrav i čitav cijeli put.
Kakvi su osjećaji, sreća jer ste doma ili tuga jer je gotovo i mislite li ponovno na neko slično putovanje? Biste li drugima preporučili ovo?
Nismo nešto doživjeli povratak kući jer smo stalno u pokretu od kad smo se vratili. Filip je otišao odmah na svoju organizaciju Balkan Yacht Adventure. Marino se bavi vađenjem zuba i vidanjem rana, a Alex je posvuda kao i inače. Važno je ne stati i vratiti se u kolotečinu čim se vratite jer inače možete pasti u depru.
Treba se uvaliti u realnost mic po mic i ništa naglo. Vaša svijest možda misli jedno, ali podsvijesti treba više. Sad se lagano uhodavamo u stvarnost i planiramo dalje. Svatko svoj posao, projekte i planove za sljedeće putovanje naravno.
Idemo na sljedeće putovanje i to najvjerojatnije u Australiju. Možda Afrika. Bitno je da ne stajemo. Alan Ford jaše i dalje, a ne samo da preporučujemo već i pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže sa svojim autićem na sljedećem putovanju pa da peljamo zajedno. Jer zajedno smo skupa.
Čak razmišljamo napraviti neki rally i u vlastitom aranžmanu. Ali to ćemo tek vidjeti.