Pretpostavka o neposrednom unutarnjem kolapsu Irana sada izgleda sve plitkije. Da, Iran ima korupciju. Da, ima ekonomsku bol, generacijsku frustraciju, institucionalnu rigidnost i duboke unutarnje pritužbe. Ali to nisu jedinstvene patologije i ne pretvaraju se automatski u spremnost da se prihvati strana prisila. Velik dio regije živi s inflacijom, nejednakošću, pokroviteljstvom i izolacijom elite. Slične pritužbe mogu se čuti diljem Zaljeva na cijene, plaće i troškove običnog života. Ove frustracije su stvarne, ali koegzistiraju s političkom kulturom u kojoj vanjska prijetnja može izazvati gotovo trenutnu konsolidaciju oko države. Iran je upravo to pokazao tijekom iransko-iračkog rata, kada se društvo obilježeno revolucijom, frakcijama i neredom ipak okupilo zapanjujućom brzinom suočeno s invazijom. Isti civilizacijski refleks vidljiv je i danas. To je predvidljiv politički rezultat rata. Izbor Mojtabe Hamneija, koliko god kontroverzan bio u nekim krugovima od 2020. godine, protekao je bez otvorenog otpora kakav su mnogi vanjski promatrači dugo očekivali. Rat je suzio polje. Trump? Vanjski pritisak pročistio je političko okruženje u korist kontinuiteta i discipline. Čak su i kritičari dinastičkog pomaka bili prisiljeni na šutnju ili taktičko povlačenje jer je strani napad promijenio hijerarhiju prioriteta. U ratno vrijeme branitelji države ne moraju uvjeravati sve. Trebaju samo uvjeriti dovoljno društva da opstanak dolazi prije rasprave.
Prikaži još vijesti
Prikaži još vijesti
Prikaži još vijesti