NAKON javljanja iz glavnog grada Burkine Faso Ouagadougoua i drugom po veličinu gradu Burkine Faso - Bobou Diulassua te države Togo, Dvina Meler i njezina ekipa iz Kluba za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu Kairos nazoče izvornoj seoskoj ceremoniji u selu Oussa zapadno od Ouidaha.
Kako nam piše ekipa hrabrih ekspedicionista, nije trebalo proći dugo od početka ceremonije, a da se pažnja prisutnih usmjeri samo na njih i njihove kamere i fotoaparate. Ubrzo izbija gužva i natezanje iz kojih shvaćaju da su postali nepoželjni. No, kako novac sve rješava - tako je bilo i ovaj put. Creemonija je mogla biti pogledana i dokumentirana.
Ceremonija se sastojala od pojedinog izlaska i plesa određenog Fetisha kojeg su non-stop okruživali spomenuti "čuvari". Nakon svakog otplesanog plesa Fetish bi iznenada uletio među okupljene ljude te ih nagnao u paničan bijeg, a za to vrijeme su čuvari pokušavali palicama spriječiti Fetisha u njegovoj nakani. Naime kako sam već spomenuo – palice su imale veliki značaj jer je Fetish nije mogao prijeći te su njima ograničavali smjer kretanja. Sve to bilo je popraćeno zvukom 20-ak bubnjara koji su stvarali mističnu atmosferu svojim sumanutim udaranjem i gotovo savršenom izmjenom ritmova.
Iz Ouidaha kreću za Cotonou, glavni grad Benina gdje pokušavaju izvaditi vize za Nigeriju, ali dobivaju informaciju da bi trebali čekati tri dana što je njima bilo previše te kupuju karte za autobus do Niamey-a, glavnog grada Nigera.
Sljedeći dan kreću za Boubon – gradić na obali rijeke Niger, 20-ak kilometara od Niamey-a, a poznat je po velikom sajmu. Dolazak na sajam opet je afrička klasika - čim su izašli iz taksija – okružuje ih masa "vodiča" te odabiru jednog i kreću u obilazak. Cijeli sajam odvija se na dosta velikom prostoru, a prvo što su zapazili su velika stada krava, ovaca, koza i magaraca koji se nude na prodaju u neopisivoj gužvi. Nakon isprobavanja lokalnih delicija (prženi skakavci) kreću u pregovore za najmom piroge koja će ih po rijeci Niger dovesti do Niamey-a.
Nekoliko sati kasnije kreću autobusom za saharski grad Agadez koji je početna točka svih odlazaka u gorje Air, Pustinju Teneree i karavane kroz Saharu. Nakon 14-satne vožnje autobusom stižu u Agadez. To je gradić od oko 90.000 stanovnika specifične pustinjske arhitekture. U centru dominira minaret džamije koja je kao i sve građevine u gradu sazdana od blata s drvenim granama koje izlaze iz oplate te cijela nalikuje na nekog velikog ježa. Odmah po dolasku smještaju se u najpovoljniji hotel - "Agreboun" - te uzimaju dvije sobe koje nimalo ne odudaraju od većine soba na njihovu putovanju.
Kreću u potragu za džipom i vodičem koji bi ih trebao voditi kroz naredna četiri dana u područje gorja Air i u Teneree pustinju. Pronašli su ga u osobi Mousse, starom Touaregu koji ih je primio u svojoj kući na tradicionalnom touareškom čaju. Nakon kratkog sastanka ne uspijevaju dogovoriti cijenu i konačni raspored te se dogovaraju da ih Moussa sutra u 10h potraži u hotelu kako bi finalizirali putovanje.
Sljedeće jutro Moussa ih je dočekao već i prije dogovorenog termina. Nasmijani starčić gotovo dječačkog lica u čistoj bijelog togi s crnim turbanom na glavi prijateljski ih je pozdravljao i smijući se pričao nešto na lošem engleskom.
Do sada su u Africi već - kako nam pišu - naučili da je kod cjenjkanja vrlo bitan fizički kontakt (stisak ruke, tapšanje po ramenu, zagrljaj i ostale prijateljske geste) i gluma da im je potreban baš prodavač i njegov proizvod, ali da je cijena previsoka.
Put prema gradu Timia vodio ih je kroz pejzaže koje je teško opisati. Cesta po kojoj običan auto ne bi nikada prošao vijugala je vulkanskim gorjem između oštrih crnih stijena, povlačila se pješčanim dolinama okruženima crnim vrhovima te je općenito bila vrlo teško prohodna i za njihov Land Cruiser. Za ručak su se zaustavili u malenoj oazi na koritu davno presušene rijeke.
Na velikom prostoru isušenog ušća rijeke smjestila se masa Touarega. Plemena i pojedine skupine raštrkale su se oko desetina vatri koje obilježavaju prenoćišta i trenutni dom ovih nomada koji neprekidno lutaju nepreglednim prostranstvima Afrike.
Konačno se približio i kraj putovanja: na aerodrom stižu pola sata prije leta. Olakšanje im remeti službenica na prijavi prtljage jer jednomu od članova ekipe ne dozvoljava unos paketa s velikim maskama koje je kupio u Nigeru i 3 touareške sablje. Na putu prema kuću, zadržali su se još dva dana u Parizu, a nakon toga, iskreno sretni, započinju svoj put kući.