DANAŠNJU emisiju Nedjeljom u 2 Aleksandar Stanković započeo je stružući noktima po ploči. Bila je to njegova najava za fizičara Sašu Cecija, kojeg je pitao zašto taj zvuk izaziva ježenje kože.
"Vući noktima po zelenoj ploči vrlo je neugodan osjećaj. Zašto nam se koža ježi kad noktima ili kredom vučemo po ploči danas će nam u emisiji objasniti jedan znanstvenik. Ja znam da to nije najvažnija tema na svijetu, da ima i nekih drugih, važnijih, ali priznat ćete da je dosta važna", započeo je Stanković.
"Kad vučemo kredom ili noktima po nečem, nokti zapinju i otpuštaju se, to se periodički događa. Oko ploče i noktiju je zrak i taj zrak se lagano gurne. Ako ste ikad imali špricu od injekcije ili zatvorenu praznu bocu, kad je stisnemo ona se stisne, kad je pustimo, ona se raširi. Ista stvar se sa zrakom događa, on se gura pa se stisne, pa se raširi, pa se stisne. Kao valovi na vodi, kad bacimo neki kamen", objasnio je Ceci što se događa kad vučemo noktima po ploči.
Potom je krenuo objašnjavati zašto nam to smeta.
"Ljudi misle da nam smetaju visoki tonovi. Nije u tome stvar, mi čujemo tonove, djeca do 20.000 Hz, stariji nešto manje. Stvar je u rezonanciji koja se pojavljuje u našem uhu. Naše uho je kao klarinet, ima rupu samo s jedne strane, dužina mu je oko dva-tri centimetra i zapravo se pojavljuje rezonancija između dvije i tri tisuće Hz. To su tonovi koji se pojačavaju. Znamo da nisu visoki tonovi problem, jer kad su puštali snimku i odrezali visoke tonove, ljudi bi i dalje osjetili neugodan osjećaj. U našem uhu se pojačavaju ovi tonovi", pojašnjavao je Ceci pa nastavio:
"Postavlja se pitanje, postoji buka od pneumatske bušilice, zašto se ne ježimo kad je nešto glasnije. Odlazimo sad iz područja fizike u područje evolucijske psihologije koja nam kaže da se naš mozak alarmira, a amigdala se aktivira, na te frekvencije jer su zvukovi koje ispušta dijete koje plače, odnosno odrasla osoba koja se prestrašila nečeg, primjerice krik od užasa. To su te frekvencije i zbog toga naš mozak proizvodi takav osjećaj."