SAMANTHA (to nije njezino pravo ime) ima samo 11 godina i po mnogočemu je obična djevojčica. Vesela je i razigrana i teško da biste je izdvojili u gomili djevojčica. No postoji jako dobar razlog zašto je smještena u posebnu ustanovu za maloljetnike, gotovo tri tisuće kilometara od svog doma.
Tako otprilike započinje članak Barbare Bradley Hagerty, koja se za The Atlantic pozabavila temom o kojoj se rijetko priča.
Problematična od malih nogu
Naime, Samanthini roditelji Jen i Danny posvojili su je kada je imala dvije godine, a uz nju imaju još troje biološke djece.
Od samog početka Samantha je bila svojeglava i izuzetno željna pažnje, ali teško je pronaći roditelja koji to neće reći za svoje dvogodišnjake. Njezina majka dala ju je na posvajanje jer se nije mogla brinuti za nju, a svi nalazi pokazali su da djevojčica zadovoljava sve kognitivne, emocionalne i fizičke parametre. Također, nije pokazivala znakove teškoća u razvoju, nije imala emocionalne ožiljke, poremećaj koncentracije, autizam niti je zlostavljana.
Ipak, ono što su njezini roditelji istog trena primijetili jest da je od malih nogu pokazivala znakove zlobe. Kada je imala samo 20 mjeseci, prvi udomitelji s njom su imali probleme nakon što se u vrtiću potukla s jednim dječakom. Odgojiteljica ih je oboje smirila, ali Samantha je istog dana odšetala do dječaka koji se igrao, svukla hlače i popiškila ga.
"Znala je točno što radi. Već je tada razvila vještinu da se strpi do pravog trenutka i osveti se", govori Jen.
Problemi nisu prestali ni kada je postala starija. Štipala je, gurala i napadala svoju braću i sestre i smijala se kad bi se rasplakali. Jednom prilikom, kada je imala pet godina, Jen je prekorila Samanthu koja je nakon toga mirno otišla do kupaonice i bacila njezine kontaktne leće u odvod.
"Nije bila impulzivna. Sve je bilo promišljeno i planirano", tvrdi Jen.
Kad stvari izmaknu kontroli
Jen i Danny su pokušali sve, ali ni liječnici ni psihijatri nisu im znali pomoći. Neki su pokušali lijekovima, drugi terapijom, treći su im govorili da će to ponašanje s vremenom prerasti, a neki su ih čak optužili za nebrigu rekavši da se Samantha tako ponaša jer je dovoljno ne vole.
No sve se zakompliciralo u prosincu 2011. Samantha je tada imala samo šest godina. Jen je svu djecu vozila u autu i odjednom čula vrisku sa stražnjeg sjedala. Kad se okrenula, vidjela je da Samantha pokušava zadaviti svoju dvogodišnju sestru. Jen ih je razdvojila, a kad su se vratili kući, odlučila je popričati sa Samanthom:
- Što si pokušala učiniti?
- Pokušala sam je zadaviti.
- Jesi li svjesna da si je mogla ubiti? Ne bi mogla disati. Mogla je umrijeti.
- Znam.
- A što je s nama ostalima?
- Želim ubiti i vas.
Samantha joj je kasnije pokazala svoju bilježnicu, a Jen je samo šokirano gledala dok je djevojčica pred njom listala crteže oružja, noževa, luka i strijele, kemikalija kojima ih je namjeravala otrovati i plastičnih vrećica za gušenje. Kasnije joj je na plišanim igračkama pokazala i svoje tehnike ubijanja.
"Bila sam prestravljena. Osjećala sam se kao da sam izgubila kontrolu", govori Jen.
Četiri mjeseca kasnije, Samantha je pokušala ugušiti svog dvomjesečnog brata.
Terminalna dijagnoza
Ništa što su pokušavali nije urodilo plodom. Ni ljubav, ni discipliniranje, ni terapija: "Čitala sam i čitala i pokušavala shvatiti koja bi dijagnoza imala smisla. Što bi odgovaralo njezinom ponašanju, ali nijednu dijagnozu liječnici nisu potvrdili jer smatrali su da je prerijetka i neizlječiva."
U srpnju 2013. odvela ju je jednom psihijatru u New York i on je potvrdio njezine sumnje.
"U svijetu dječje psihologije to se tretira kao terminalna dijagnoza, a jedina razlika je to što vaše dijete neće umrijeti. Nema pomoći", govori Jen koju je dijagnoza šokirala jer s jedne strane, netko je prepoznao njihov problem, ali to je ujedno značilo i da za njezinu kćer nema nade. No ona i njezin suprug nisu odustajali.
Samanthi je dijagnosticiran poremećaj ponašanja s bezosjećajnim i neemocionalnim obilježjima. Imala je sve karakteristike psihopata.
Kad ljubav ne pomaže
Psihopati su oduvijek s nama, a neka psihopatska obilježja mogu biti od velike koristi u malim dozama. Primjerice, hladnokrvnost kirurga, slijepa ambicija u poslovnom svijetu ili egoizam i narcizam političara. Međutim, pogrešna kombinacija ili ekstremni oblici mogu stvoriti asocijalnu osobu ili čak hladnokrvnog ubojicu. Tek smo u posljednjih 25 godina počeli detektirati rane znakove kod djece.
Međutim, takva dijagnoza kod djece za sobom vuče nevjerojatnu stigmu i determinizam pa se bira daleko blaža nomenklatura i pod zajednički se naziv stavljaju karakteristike kao što su nedostatak empatije, kajanja ili krivnje, plitke emocije, agresija, okrutnost i indiferencija na kažnjavanje. Takva djeca nemaju problema s tim da čak i ozlijede druge ne bi li dobili ono što žele, a njihova briga i empatija su hinjeni i vrlo vjerojatno pokušaji manipulacije. Tek 1 posto djece pokazuje ove osobine, a velik broj slučajeva prolazi ispod radara jer mnogi od njih dovoljno su inteligentni i šarmantni da to prikriju ili se, pak, nauče ponašati u skladu s očekivanjem okoline.
Postoje dva puta koja vode do psihopatije, prvim dominira priroda, a drugim odgoj. Međutim, neka djeca nisu takva rođena, već razvijaju nasilno i hladnokrvno ponašanje zbog teških životnih uvjeta. To su granični slučajevi i moguće ih je vratiti na pravi put.
No ovi drugi slučajevi su daleko kompliciraniji. Adrian Raine sa Sveučilišta u Pennsylvaniji kaže: "Volimo vjerovati da roditeljska ljubav može sve preokrenuti. No postoje slučajevi kada roditelji rade sve što je moguće, ali dijete je jednostavno rođeno loše."
Simptomi vidljivi od malih nogu
Ipak, stručnjaci ističu da djeca s takvim obilježjima ne moraju nužno postati psihopati. Točnije, četvero od petero djece u odrasloj dobi postaju psihopati. Misterij koji svi pokušavaju riješiti jest dokučiti zašto se neka djeca razvijaju u normalne odrasle osobe, a druga ne.
Prvi znakovi bezosjećajnog ponašanja mogu se primijetiti već s tri ili četiri godine. Djeca koja se normalno razvijaju u toj dobi postanu nemirna kada vide drugu djecu kako plaču i pokušavaju ih čak i utješiti, ali djeca s ovakvim obilježjima gotovo su jezivo nezainteresirana.
No prve prave znakove daleko je lakše uočiti s osam, devet ili deset godina, tvrdi Kent Kiehl, psiholog i autor knjige "The Psychopath Whisperer". On tvrdi da djeca mogu učiniti nešto loše, pa čak i počiniti zločin kad su sama, bez pritiska okoline. To ukazuje na sklonost štetnom ponašanju, a može se raditi i o jasnim znacima buduće psihopatije.
Najveće upozorenje svakako je nasilno ponašanje
"Većina psihopata koje sam upoznao u zatvoru ulazila je u svađe ili fizičke okršaje s učiteljima u osnovnoj ili srednjoj školi. Neki od njih istukli su učitelje. Djelovalo mi je nevjerojatno, ali ispada da je to itekako uobičajena pojava", govori Kiehl.
Kiehl je godinama istraživao psihopatsko ponašanje kod odraslih i tvrdi da elementi postoje i kod djece: "Psihopati mogu razumjeti da je ono što rade pogrešno, ali to ne osjećaju. Kao da znaju riječi, ali ne čuju glazbu. Jednostavno nisu tako programirani."
Njegovo istraživanje pokazalo je dva očita znaka koja se pojavljuju kod većine psihopata. Prvi je da ne primjećuju nevolju drugih, ali ni sami je ne osjećaju. Treba im daleko intenzivniji poticaj da reagiraju pa često ulaze u problematične situacije (krađa, priključenje bandama, tučnjave) kako bi bilo što osjetili.
Drugi znak je to što nemaju "kočnice". Njihovi mozgovi ne registriraju opasnost i potencijalne posljedice. Eksperiment koji je uključivo kockarsku računalnu igru, pokazao je da je većina djece stala kada su počeli gubiti dok su djeca sa psihopatskim osobinama igrala sve dok nisu izgubila sve što imaju.
"Mnoge odluke donosimo na temelju opasnosti ili straha od posljedica. Ako vas te negativne posljedice ne zabrinjavaju, bit ćete skloniji problematičnom ponašanju, a kada vas uhvate, daleko ćete teže učiti na vlastitim greškama", objašnjava Dustin Paradini, klinički psiholog i profesor kriminologije na Sveučilištu Arizona.
Kako vrijeme odmiče, kombinacija urođenih osobina i okoline tjera dijete sve bliže psihopatiji i blokira mu ulazak u normalan život. Mozak postaje sve manje prilagodljiv, a okolina postaje iscrpljena, bez obzira na to radilo se o roditeljima koji su izmučeni problematičnim ponašanjem, socijalnim radnicima ili sucima koji pokazuju sve manje razumijevanja. I to ne znači da će tijekom tinejdžerskih godina postati izgubljen slučaj jer onaj racionalni dio mozga se još uvijek razvija. Međutim, takvo dijete može izrasti u zastrašujućeg tinejdžera.
Ima li nade?
Postoji li nada za one koji se nađu u takvoj situaciji?
Tračak optimizma dolazi iz centra Mendota koji je smješten u Madisonu u saveznoj državi Wisconsin, a radi s problematičnom mladeži od 1995. Premda su daleko od učinkovitog liječenja psihopata, pronašli su način kako ih "pripitomiti". Rješenje leži u metodama koje se ne baziraju na kažnjavanju, već nagrađivanju pozitivnog ponašanja i taj pristup pokazao je iznimne rezultate.
Naime, većina stanara ovog popravnog doma zbog svog je ponašanja kažnjavana čitavog života, a da je taj pristup na bilo koji način učinkovit, već bi pokazao rezultate. Upravo su zato stručnjaci iz Mendote izabrali drugi pristup.
Iako se njihovi "preobraćenici" nikada neće do kraja riješiti svojih problema, iskustvo je pokazalo da su barem naučili i istrenirali se u tome da u "normalnom" ponašanju prepoznaju korist. Neki od klinaca su se po izlasku uspjeli uklopiti u društvo i voditi donekle normalan život, a to je i više nego velik uspjeh za gomilu klinaca koji su zlostavljani na najbrutalnije moguće načine i koji su po dolasku u Mendotu svoje savjetnike gađali izmetom. Ne dolaze svi iz problematičnih obitelji, ali njihov program pokazao je pozitivne pomake u oba slučaja.
Budućnost za Samanthu
Samantha se također nalazi u sličnoj ustanovi i tamo je već više od dvije godine. Njezino stanje nije se drastično popravilo, ali pokazuje znakove napretka. Svjesna je da su njezini nagoni da povrijedi drugu osobu pogrešni i trudi se potisnuti ih. No njezin trening nije ju mogao pripremiti za sve situacije i ponekad se zna vratiti na staro.
"Ovi si klinci ne mogu pomoći. Djeca ne odrastaju želeći biti psihopati i serijske ubojice. Žele biti igrači bejzbola ili sportske zvijezde. To nije stvar izbora", govori Adrian Raine, ali dodaje da, iako ih ne etiketiramo kao zle, moramo pokušati stati na kraj njihovim zlim djelima. A to je svakodnevna borba.
Ovo je teško za Samanthu i sve oko nje. Danny i Jen nadaju se da će oportunizam pobijediti njezine nagone, a neki ih uvjeravaju da je pozitivna strana to što je problem otkriven jako rano pa postoji mogućnost da njezin mozak u razvoju pozitivno reagira na trening.
Ipak, neki psihijatri tvrde da, s obzirom na to da su se simptomi pojavili tako rano i s tolikim intenzitetom, to možda znači da je njezina bešćutnost duboko ukorijenjena i da se malo toga može učiniti da to isprave.
Koraci koje prave kao obitelj mali su, a budućnost neizvjesna. Njezin povratak u obiteljski dom uvijek je u sjeni strahovanja za dvoje najmlađe djece i njihovu sigurnost.
No vole Samanthu, a Jen kaže: "Ona je naša i želim da svu svoju djecu odgajamo zajedno. Više od pola života je na raznoraznim terapijama i u programima. Ne može biti po institucijama do kraja života. Mora što prije naučiti funkcionirati. Osjećam da postoji nada, ali najteže je to što njezino stanje nikad neće nestati. To je roditeljstvo s visokim ulozima. Ako podbacimo, podbacit ćemo katastrofalno."