Dnevnik gradske cure: #Nofilter

Foto: Šime Eškinja, Ilustracija Index

UMORNA sam. Do te mjere da, da sad netko preda mnom za filanu papriku kaže "sarma", ne bi ni reagirala. Nisam spavala od subote, što je super jer je danas utorak - ne želim se hvalit, ali izgledam ko karambolirana prostitutka koja se zove Tužna Štefica i kad ju kupiš za 100 kuna, s njom dobiješ gratis mesni doručak kojem je istekao rok trajanja. Boja lica mi je u nijansi koja se može nazvat "Massimo" i trenutno imam IQ kišne gliste koji sa svakim satom u kojem ostajem budna pada za par bodova, što znači da ću, ako izdržim još par sati, moć napisat neku pjesmu a la "Šminkerica" ili se priključit nekoj novoj inicijativi Žaca Markića. Uglavnom, izgledam scary. Ne jednako scary ko kad te Olja Vori doda na Fejs nakon što joj nominiraš muža u ajs baket čelenđu (tenks na nominaciji Rudež, da nisi nacionalno košarkaško blago koje će mi od sad pa do kraja života sređivat sve karte za sve utakmice ikad igdje uvijek svugdje svagdje evriver, naljutila bi se) - ali tu negdje. BTW stvarno me dodala Olja Vori i iako znam da je normalna osoba koja kuži zajebanciju, na sekundu me štrecnulo. Isto kao što me štrecnulo kad me bila dodala Aleksandra Ljuba (koju znamo s telke kao glasnogovornicu policije) - prvih par minuta sam aktivno razmišljala dal to znači da me želi pozvat na informativni razgovor u policiju i kaj sam napravila. Onda sam skužila da policija vjerojatno ne dodaje na Fejs ekipu koju želi informativno ispitat. To bi zapravo bilo super, da te pozovu u stanicu preko chata. Ej Marina Lovrić Merzel, kaj radiš, aj dođi do Uskoka sekundu. Seen.

Uglavnom, umorna sam jer sam išla van u subotu, prvi put nakon rujna 2013. (pretjerujem, ali otprilike), što je bila full loša ideja jer sam dobila herpes sam u nedjelju imala nastup u Sloveniji s kojeg sam se vratila u 3 ujutro a budim se u 5 i sad *P*I*J*E*M* energetski napitak s okusom gazirane gej parade da ostanem budna. Na trenutke sam ko Super Mario kad pojede onu zvjezdicu za brzo trčanje, na trenutke sam ko Lea Dekleva. I sve više prevladavaju Dekleva trenuci. Sve što želim je ić spavat i sanjat Metjua Mekohanija i/ili Zorana Milanovića koji svira blok flautu u kanuu (svejedno, samo da spavam) pa ću pokušat bit kratka ko televizijska karijera Josipa Katalenića.

Ovih dana mi se inbox na Fejsu punio sa nekoliko stvari - slikama čizkejka koje mi ljudi šalju, slikama Oreo čizkejka koje mi ljudi šalju, i slikama Metjua Mekonahija. Ne običnim slikama Metjua Mekonahija kakve mi ljudi inače šalju (i hvala vam na tome) - slikama Metjua Mekonahija koji na sebi ima pederušu (čujem da Žac planira zabranit i korištenje ovog izraza u medijima). Yup. Prije par godina to bi mi bilo dovoljno da se odljubim i tražim imaginarni razvod. Jbg, to je pederuša. Uz kondome, pilule, Crocsice i Gibonnijev album na engleskom, pederuša je jedno od najboljih kontracepcijskih sredstava na svijetu. I prije bi bez problema odmah svrstala lika koji nosi pederušu u kategoriju NE. Imaš pederušu - nećemosedopisivat jer imaš pederušu.

Nedavno sam bila na nekom druženju - ono kad sestrična od sestrične sestrične od susjeda pas slavi rođendan pa dođeš jer se nadaš da će bit fine besplatne hrane ti je full stalo do osobe koja te pozvala - curke su sve imale ispod 20 godina, zbog čega sam se ja osjećala kao stara gospođa koja govori vintage riječi i rečenice, tipa vindjakna i pokrij si bubrege da se ne prehladiš. Jedna od njih je objašnjavala svojim curama da je odjebala tipa jer su išli na spoj i on se pojavio u onak, fakat gadnim tenisicama - citat.

Prije sam i ja naginjala takvom razmišljanju. Nije me sram to reć jer "ćovijek ući dok je živ" - ali prije nekih 8 godina sam čak bila učlanjena u Fejsbuk grupu koja se zvala nešto tipa "Svi mi koji po tenisicama znamo kakav je dečko." Logika je bila ovakva: ako ima lijepe tenisice, znači da je super tip. Ak ima ružne tenisice, znači da nije, jer ak ne zna odabrat lijepu tenisicu, očito ne zna ni niš drugo. I to je bio filter. Užasno površan filter, ali svejedno, filter.

Kad si u srednjoj školi, to nije tako strašno jer si onda generalno užasno glup  (#sorrynetkovamjetomoraoreći), ali u zadnjih par godina sam od par (odraslih) cura čula da nisu dale šansu tipu zbog toga što je bio stilski neusklađen. Jednom sam u bircu sjedila pored cure koja je mrtva hladna rekla frendici: "Super je, zgodan je, pametan je, ali ne mogu bit s nekim tko ima tenisice Adinajk."

Bilo bi licemjerno da kažem da ne volim vidjet dobro obučenog (neću pisat odjevenog, NEĆU) tipa, al jebemu sve, pa nemreš odjebat nekog zbog loše tenisice. Nemreš. To je najgori filter ikad. Jel to znači da je Siniša Cmrk u dobrim tenisicama bolji materijal za dečka od Metjumekonahija u lošim tenisicama?

Živimo u svijetu u kojem je sve na brzinu, i postali smo prebrzi. Jedeš na brzinu. Downloadaš pjesme na brzinu. Procjenjuješ potencijalne partnere na brzinu. Imaš toliko opcija da, ako ti se ne svidi namjanji detalj na nekome, i to na prvi pogled, ideš dalje. Ko kad na playlisti u mobitelu preslušavaš neki novi album - ak ti se na prvu ne sviđa pjesma, šaltaš na sljedeću. Pa na sljedeću. Pa na sljedeću. Nije to loše, ali kad to radiš, ne daješ šansu niti jednoj pjesmi, što znači da fulavaš hrpu potencijalno dobrih pjesama. Možda čak fulavaš i pjesmu koja bi ti mogla postat najdraža pjesma ikad. Jer je sve na brzinu.

Što je najgore, u većini slučajeva to rade upravo žene. Nikad nisam čula tipa da kaže: "Super je cura, al nemrem bit s nekim tko nosi balerinke." Oni ne vole balerinke (i za to postoji Fejs grupa), ali neće nas odjebat zbog njih. Uz sve naše ekstenzije, pretamne pudere, uggsice i ostala sranja, oni se ipak malo više potrude zagrebat i vidjet kaj je ispod. Možda griješim, ali čini mi se da muškarcima danas treba puno manje nego ženama - njima je dovoljno da imaš glavu i/ili sise i potrudit će se da te upoznaju. Mi često filozofiramo oko detalja koji su sasvim nebitni, pa se ni ne trudimo vidjet kaj je ispod jer nam oko odmah traži nešto estetski prihvatljivije. Primijetimo savršeno obučenog tipa, a ignoriramo onog koji stoji pored njega jer nam se ne da trudit. 

Paradoks je u ovoj priči je to što je svaka žena barem jednom kupila neki komad odjeće koji joj nije bio baš idealan i rekla si: "Ma ok je, odnijet ću kod krojačice i prepravit." Spremne smo kupit predugačke hlače i skratit ih uz dodatni trošak, spremne smo kupit premale cipele i hodat u njima u termo čarapama da se prošire, spremne smo natrpat preveliku cipelu silikonskim ulošcima i zapetcima da bi ih mogle nosit, ali kad je u pitanju muškarac, nekak mi se čini da smo sve manje spremne uzet nekog nesavršenog i potrudit barem upola toliko.

I onda završimo s najgorim dušbegom na svijetu koji je jednom izgledao ko Đastin Timbrlejk i imao dobre tenisice, jer smo spremnije pokušat napravit dobrog dečka od kretena u super tenisicama nego jednostavno uzet super dečka u ružnim tenisicama i kupit mu nove, lijepe tenisice. Isto vrijedi i za pederušu - bitno je da je struk oko kojeg je obješena struk normalnog čovjeka. Pederušu možeš sakrit. Bacit. Spalit. Lošeg frajera ne možeš. Mislim možeš, al onda će te kontaktirat Aleksandra Ljuba.

Znam da nisu u pitanju sve žene, ali ima ih puno koje još uvijek filtriraju baš na ovaj način. Nije stvar u tenisicama, stvar je u tome da često u startu tražimo da se netko savršeno uklopi u našu viziju savršenog muškarca, pa zbog toga zaboravimo gledat potencijal. Zato je takvo filtriranje najgora stvar koju si možeš napravit. Pogotovo ako uzmeš u obzir da Modni mačak uvijek ima super tenisice. #thinkaboutit

Laku noć.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.