Jesi li ovisna o ljubavi?

Savršenu sliku za pojam limerence (neku vrstu nerazumne, slijepe ljubavi, poznatije kao ljubavna ovisnost) koji smo skovali još prije 40-ak godina samo ga nikako nismo mogli slikovito objasniti svim tim nesretno zaljubljenim tinejdžerima.” A sada je tu Lana Del Rey, savršena ikona prevelike ljubavi. Naočigled posve obična cura koja fura H&M džempere u stilu Jackie O. i prevelike umjetne trepavice te koja živi u sjećanjima, fantazijama i hrani se vlastitom boli tvrdeći da ju je prva ljubav trajno promijenila. I to neurološki. I da sumnja da će biti drugog albuma jer ona je svoje proživjela...

 

U redu, nepravedno bi bilo sada gospođicu Del Rey hospitalizirati kao serijskog preljubnika Tigera Woodsa i proglasiti je ako ne seksualnim onda ljubavnim ovisnikom jer umjetnost je oduvijek živjela od opsesija. No samo da znate, ako vam ljubav doista zagorča život, u Americi i Europi već odavno postoje društva anonimnih ovisnika o ljubavi koji se na redovnim sastancima liječe, baš poput ovisnika o alkoholu, drogama, cigaretama – provjerenim metodama u 12 koraka.

 

Ok, svi znamo da ljubav ponekad boli, da nekome prepukne srce te da uzrokuje nagli gubitak razuma i da smo zbog vlastitih slika u glavi koje smo izromantizirali u stanju činiti najblesavije stvari, pa čak i furati s Axlom Roseom ili Marilynom Mansonom kao Del Rey. Ali kada se točno dogodilo da je i ljubav postala, ako ne bolest, onda blaga vrsta poremećaja koji treba liječiti?

 

Pa kad već pitate, to se dogodilo u jeku seksualne revolucije. Dok su cure bacale grudnjake u zrak i prvi put pomislile da mogu živjeti svoje seksualne maštarije bez osude društva i grižnje savjesti te voditi ljubav s kim god im se prohtije pod vedrim nebom, jedna psihologinja provodila je istraživanja nad petstotinjak žena. I uočila da nisu sve cure u jeku seksualne revolucije toliko cijepljene od ljubavnih očekivanja.

 

 

Štoviše, većina tih sudionica je pokazivala neku vrstu slijepe zaljubljenosti i simptome koji su ponekad nalikovali opsesiji sa svim poznatim nuspojavama. Od toga da se ne možete otresti misli o njemu, da vas sve živo podsjeća na njega, da sto puta dnevno vrtite tu jednu i pol rečenicu koju vam je rekao kao da imate opsesivno-kompulzivni poremećaj, da još od prvog susreta zamišljate zajednički život, krojite si vjenčanicu do toga da vam se cijeli svijet od karata naglo ruši ako vam se vaš objekt fokusiranosti NE JAVI. A tada... Jao si ga nama, osjećamo se kao da se taj rollercoaster naglo prevrnuo i da ćemo jedva preživjeti bez svoje ljubavne droge pa doživljavamo i svoju prvu ovisničku krizu koja se često manifestira pravim fizičkim reakcijama kao što su nesanica, nemir, lupanje srca, treskavica, široke zjenice, zbunjenost, slabina, pa čak i suicidalne misli.

 

Sve je to psihologinja Dorothy Tennov detaljno opisala u svojoj knjizi iz 1979. “Love and Limerence: The Experience of Being in Love”, u kojoj je zacrtala temelje tzv. atačment teorije i svih budućih pravaca koji su proučavali romantičnu ljubav kroz naočale ljubavne ovisnosti koju treba “mrvicu urazumiti”. Kako? “Za početak, trebate osvijestiti proces svog zaljubljivanja”, kaže psihoterapeutkinja Paula Hall i odgovoriti – zaljubljujete li se vi doista u tu osobu ili u sam pojam ljubavi pa vam je, grubo rečeno, posve svejedno tko je osoba u koju ste se zacopali, sve dok vam podiže hormone uzbuđenja i sreće.

 

 

Špranca je sljedeća, objašnjava Susan Peabody, autorica knjige “Addiction To Love: Overcoming Obsession and Dependency Relationship”. Obično vas fatalno privuče neki fizički natprosječno zgodan tip, zbog čega ste u stanju zanemariti i njegove najveće karakterne rupe, te se frendicama hvalite da vas je pogodila Amorova strelica i da ste se doista fatalno zaljubili u tri minute?! U drugoj fazi gradite kulu od pijeska i iluziju intimnosti, dajući mašti takva krila da vas ni najveći fan ne bi mogao slijediti. U trećoj fazi, kada početna strast malo popusti ili se ne daj bože objekt obožavanja malo ohladi, nastupaju i prvi problemi – u vama se javlja osjećaj bespomoćnosti, bezvrijednosti, nepovjerenja i lagano padate u depresiju te forsirate partnera da vam da malo veći fiks.

 

U prijevodu, da vam svakih pet minuta govori ili piše da vas voli, sve dok ne dođete do zadnje, destruktivne faze koja je i najopasnija jer završava mučnim prekidom ili eskalacijom agresivnog ponašanja. Ili možda slomom imunološkog sustava. E sad, zašto dolazi do takvih scenarija koji su manje-više kod svih ovisnika o ljubavi slični, a to znači da ljubav ne koristite kao sredstvo za postizanje vlastitog zadovoljstva i sreće nego smirenja napetosti i tjeskobe, psiholozi se oko toga i dalje ne mogu složiti.

 

I je li doista riječ o genetskoj mani ili greškama u odgoju? Naime, istraživanja su pokazala da nas i previše ljubavi kasnije u životu može stajati razumne glave, isto kao i premalo jer smo u oba slučaja u stanju razviti preveliku ovisnost o drugoj osobi, dajući joj preveliku moć da upravo ona odlučuje hoćemo li mi biti sretni ili ne.

 

 

Nitko vas neće nagovarati da istog trena prekinete sve odnose s ljudima koji vas katapultiraju u nebesa i da se navučete na čokoladu, jer ona privremeno može zadovoljiti centre u mozgu kao što to čini i vaš objekt divljenja, ali ako prepoznate sljedeće simptome – konstantno izazivate mušku pažnju, olako se zaljubljujete, mijenjate dečke kao čarape, mijenjate svoje osobine i navike ne biste li mu se svidjeli, padate u komu ako vam se ne javi – možda je krajnje vrijeme da upišete koju ljubavnu pauzu i nađete način da se zaljubite u samu sebe.

 

Izvor: Cosmopolitan